You're So Vain (pjesma tjedna)

You had me several years ago
When I was still quite naive
Well, you said that we made such a pretty pair
And that you would never leave
But you gave away the things you loved
And one of them was me
I had some dreams they were clouds in my coffee
Clouds in my coffee


Već danima ne mogu spavati. Opet je pun mjesec... Ovaj put ne čitam 'Ime ruže', to mi je stvarno predosadno. Čitam 'U registraturi' i nekako ne uspjevam ispuniti svoju nakanu da zaspim od dosade čitajući dosadnu knjigu, jer kao što možete pretpostaviti, meni ta knjiga uopće nije dosadna.
A nasumično sam je izabrala s police s dosadnim knjigama...
Ne trebam biti genije da zaključim da osim što je knjiga sama po sebi dosadna, također sam i ja toliko dosadna osoba da mi dosadne stvari postaju zanimljive.
Ja imam u sebi tu jednu stravično dosadnu crtu. Znate ono... mrzim sve oko sebe, ljudi me živciraju, životna ambicija mi je povuči se u najmračniji kutak svemira i čitati u miru.
Ali ja u sebi imam i jedbu potpuno drugačiju crtu. Zapravo nije potpuno drugačija. Isto je asocijalna... ali jako voli prirodu.
Jednostavno obožavam trčati po šumama, livadama, skakati po potoku, penjati se po drveću i iako se uz knjige osjećam slobodno, jedino u prirodi imam potpunu slobodu...
I moja novogodišnja odluka br.3 je zapravo pala u vodu. Uz 'it'-a do izražaja dolazi moja dosadna osobnost, a ja bih ipak željela da prevagne moja pastirska osobnost.
Dakle, trebala bih ga se riješiti po kratkom postupku. Ali ne mogu jer imam osjećaj da ću onda do kraja života ostati sama. Ili kako bi jedan frend s faksa rekao - sama i okružena mačkama. A ja čak niti ne volim mačke!

Točka br. 3 je ostala neispunjena. Što se točke br.4 tiče, bila sam uspješna otprilike koliko i talijanska ratna mornarica u 2. svjetskom ratu.

Stanoviti uspjeh sam postigla jedino s prve dvije točke. Dovela sam se do stanja u kojem jedino eutanazija pomaže.
Počelo je sve bezazleno. Upisala sam se na običan fitness i počela povremeno trčkarati po kvartu (odjevena kao odbjegli robijaš). Onda sam obnovila poznanstvo s jednim fitness instruktorom... Zapravo mi je trebalo par savjeta, a na kraju sam završila ispranog mozga. Priznajem, ja sam jako podložna tuđim utjecajima. Sada imam osjećaj da će se otvoriti tlo podamnom i progutati me ako za večeru ne jedem samo proteine, da ću se srušiti mrtva ako ne konzumiram whey poslje treninga i da će mi ostatak dana biti potpuni promašaj ako ne doručkujem zobenu kašu jer ona ima nizak GI i slične gluposti...
Čak nikada nisam niti bila sportski tip. Kada sam svojevremeno morala trčati po Dubravkinom puti kao dio obaveznog programa tjelesnog odgoja u srednjoj školi, ja sam bila od onih koji su se skrivali u grmlju da bi u miru popušili cigaretu dok ostali naivci trče...

Moji srednjoškolski pokušaji redovitog joggiranja počinju naravno tu negdje kada sam upoznala 'it'-a.
On koji se trudi biti toliko netipičan, svako jutro uredno trči po sat vremena praktički još od kada je išao u osnovnu školu.
I uporno tvrdi da su njegovi savršeni trbušni mišići posljedica samo i isključivo trčanja, iako sam ja sigurna da ima neki podrum pun sprava na kojima potajno vježba. S njim se nikad ne zna...