Sva sreća da nisam kao ti...

To mi je jučer rekla sestrična. Izgovorila je to na način kao da je zaista VELIKA sreća u životu ne biti kao ja.
Zadnja dva tjedna se strašno loše osjećam. Ne mogu normalno disati, imam osjećaj da mi srce nepravilno radi... A to se sve događa samo kad legnem u krevet i iz tog razloga uopće ne mogu zaspati. Nikada do sada nisam imala problema sa spavanjem.
Koliko god ja bila umorna, zaspim tek oko 4-5 ujutro. Spavati nasreću mogu koliko god dugo želim, no kakava mi korist od toga kada imam predavanja u 12...

Imam osjećaj da se sva negativna energija nakupljala u meni do sada. Mislila sam da su loše stvari koje su mi se dogodile u životu iza mene, ali očito nisu. Ne mislim pritom samo na ono što se događalo zadnjih godinu dana. Čini mi se kao da me sada sustiglo sve što mi se ikad dogodilo u životu.
A moji doma me uopće ne shvaćaju ozbiljno jer činjenica je da sam ja osoba sklona paničarenju, preuveličavanju i na kraju krajeva - hipohondriji.
"Sve ti se to događa u glavi" - koliko sam samo to puta čula... No nitko mi ne zna reći kako da sve negativne misli izbacim iz glave. Meditacija, joga, aromaterapija, psihoterapija? Sve je to isprobano, no znam da mi ne može donijeti kratkoročnu korist. A to meni sada treba. Trenutno ne želim gledati niti tjedan dana u budućnost. Potrebno mi je trenutno rješenje.

I najlogičnije rješenje su mi bile tablete za smirenje. Ja imam tu sreću da imam jako veliku moć autosugestije, tako da na mene djeluju već i najslabije biljne tablete. Ostalo ionako nikada ne bih uzela. Jedan jedini put u životu sam popila Praxiten, i to ne čitavu tablete već pola. Spavala sam čitav dan. I onaj idući. I još dugo nakon toga imala poprilično tup pogled.

Jučer sam sa sestričnom bila u kratkoj ponoćnoj šetnji. Morala sam se iskradati iz kuće jer mi se nije dalo odgovarati na pitanja zašto izlazim iz kuće u to doba noći. Čak sam morala preskakati ogradu (što je za osobu mog stupnja spretnosti ravno osvajanju zlatne medalje na Olimpijskim igrama) jer su vrata od dvorišta bila zaključana.
I tako je moja sestrična imala jako puno vremena za detaljnu psihoanalizu. Mislim da sam savim zahvalan primjerak za proučavanje. Niti Freud ne bi poželio boljeg.
Osim što je zaključila da se pod hitno trebam srediti, ne raditi probleme po faksu, ne mislit na loše stvari i sve tome slično, zaključila je i da bih se trebala potruditi biti malo manje svadljiva.

Zaravo nikada nisam sebe vidjela kao svadljivu osobu. No onda me zapitala koliko sam se puta s nekim posvađala unazad godinu dana. Iskreno, ne mogu ih sve niti nabrojati. Sad vidim da sam još od malena bila svadljivica.
Većina mojih jako dobrih prijatelja mi je priznala da kada su me prvi put upoznali su mislili da sam izuzetno arogantna i odbojna osoba. Ne znam niti sama zašto zauzimam takav stav. Vjerojatno je to moj obrambeni mehanizam...
A uostalom, ako se osjećam napadnuta, ja napadam puno gore. I nikada ne razmišljam jesam li nečiji 'napad' krivo protumačila.
No nikada nije kasno mjenjati se. Možda mi se ljudi oko mene neće više činiti tako grozni...

Umorna sam

Osjećam se stvarno grozno. Moj faks mi se prošle godine baš sviđao, a sada... Čini mi se da svi očekuju od mene da se samo držim knjige i eventualno tu i tamo sjednem na kavu s nekim kolegama. Ako se poželim uplesti u bilo što drugu, recimo rad Studentskog Zbora, postajem ugrožena vrsta.
Ja se ne mogu držati pravila "šuti i ne pitaj ništa", jer na žalost nisam takva. A da jesam sada se ne bih osjećala kao najjadnija osoba na svijetu. Samo čekam kad će me izbaciti s faksa zbog mog dugog jezika...
Pokušavam se meditacijom osloboditi stresa, ali očito bi mi trebalo još 2 života da izbacim sve svoje frustracije. No meditacija je stvarno od koristi. Za sada samo kratkoročno.

No uostalom, koga briga. Ima i pozitivnih stvari u mom životu. Konačno sam počela pisatit knjigu. Marine očekujem pohvale ;)
Skroz sam zaboravila kako je to lijepo pisati kad si oslobođen svakog pritiska. Uopće mi nije stalo hoće li ta knjiga ličiti na nešto ili ne. Pišem je samo za sebe ionako.
A i nešto sam jako dobro naučila na filmskoj radionici (osim da je montaža posao uz koju bi svaki normalan čovjek počeo pušiti). Prvo treba napraviti samo kostur, a onda se razrađuju detalji...
I tako ja pišem samo ono što vidim (u glavi naravno). Već sam zaboravila kako dobro zna biti kada mi se u glavi vrti film, a ja držim olovku u ruci i zapisujem ono što vidim.

Sada idem u jednu laganu šetnju da se riješim svih danas nakupljenih frustracija...Čini mi se da više nikada neću biti bezbrižna.

Whiskey Lullabye

Na faksu si uredno stvaram sve više neprijatelja. Stvarno se nadam da neću živjeti i raditi u Hrvatskoj jednog dana kad diplomiram (ili magistriram) jer vjerojatno neću uspjeti dobiti dozvolu ni za gradnju kokošinjca.
Uglavnom na našem faksu vlada demokracija ista kao u bivšem SSSR-u, a ja sam sasvim nehotice ispala politički neprijatelj. Žalosno je što se već sad može vidjeti što će jednom u budućnosti postati od nekih ljudi.
No pokušavam se ne uzrujavati previše oko toga. Ne treba mi čir na želucu ili aritmija srca. U početku me čitava situacija jako zabavljala, onda me počela uzrujavati, a sad me jako žalosti. Možda bih se trebala više primiti učenja, a manje politike.
Kad smo već kod učenja, ovaj semestar mi je do sada vjerojatno najuspješniji. Barem više sjedim u predavaonicama, a manje na kavi.

Prije nekoliko mjeseci našla sam jednu pjesmu (kliknite) na netu koju nikako ne mogu prestat slušati. Uostalom, uvijek sam voljela country. A i Allison Kraus ima prekrasan glas.
A što se riječi tiče, ja ne shvaćam zašto bi netko radije upropastio sebi čitav život nego li oprostio. Pa život je vrlo vjerojatno samo jedan, zar je ponos vrijedan njegovog uništenja?



She put the man, like the burning end of a midnight cigarette.
She broke his heart: He spent his whole life trying to forget.
We watched him drink his pain away, a little at a time,
But he never could get drunk enough to get her off his mind,
Until the night:
He put that bottle to his head and pulled the trigger.
And finally drank away her memory.
Life is short, but this time it was bigger,
Than the strength he had to get up off his knees.
We found him with his face down in the pillow,
With a note that said: "I'll love her till I die."
And when we buried him beneath the willow,
The angels sang a whiskey lullabye.
La la la la la la la

The rumors flew but nobody knew how much she blamed herself.
For years and years, she tried to hide the whiskey on her breath.
She finally drank her pain away, a little at a time,
But she never could get drunk enough to get him off her mind.

Until the night:
She put that bottle to her head and pulled the trigger.
And finally drank away his memory.
Life is short, but this time it was bigger,
Than the strength she had to get up off her knees.
We found her with her face down in the pillow,
Clinging to his picture for dear life.
We laid her next to him beneath the willow,
While the angels sang a whiskey lullabye.
La la la la la la la

Sretan vam dan Sv. Patrika

Ovo je prva godina da neću nikako proslaviti dan Sv. Patrika. Starim valjda.
Moja ljubav prema Irskoj počela je davnih dana, zapravo prije 8. godina. Sestrična me nagovarala da idem s njom na koncert Irske folk muzike. Možete samo zamisliti kako primamljivo trinaestogodišnjem mozgu zvuči koncert folk muzike, iz koje god zemlje ona bila. Ali eto, mene nije teško ni na šta nagovoriti. Da budem iskrena, očekivala sam nekoliko bradatih crvenokosih stričeka u kratkim hlačicama s tregerima kako plešu hornpipe ili jig ili kakav drugi veseli ples. S djetelinama zataknutima za šešir kao modnim detaljima.
Koncert na koji sam ja došla bio je nešto sasvim drugo. Na pozornici su bila samo dva tipa s gitarama, od kojih je jedan imao neobično lijep glas. Istina, u publici sam bila najmlađa, no prosjek godina nije bio 70 kako sam mislila. Nas dvije smo stale u prvi red gdje je bilo još nekoliko ljubitelja Irske muzike. Usprkos tome što nisam znala baš niti jednu pjesmu, bila sam oduševljena koncertom. A mlađi pjevač (imao je dvadesetak godina, drugi je imao oko 50) ne samo što je imao čaroban glas, već je bio i nevjerovatno zgodan. U jednom trenutku je počela pjesma 'whiskey in the jar' (koja mi je tada bila potpuno nepoznata) i do mene je došla neka crvenokosa žena. Nasmješila se i rekla na engleskom: 'Iz Irske si, jel da?'. Nisam uspjela niti odgovoriti, a već me povukla da plešem s njom neki čudan step. Ja sam pokušavala skakutati u ritmu (a zapravo sam lišena svakog osjećaja za ritam), a moja sestrična, koja je pod svaku scenu željela biti dio tog plesa, me primila za ruku i skakutala oko nas. Na kraju je pala i slomila nogu. Tako je završio moj prvi susret sa Irskom muzikom.
Nakon koncerta sam saznala da ja zapravo izgledam kao Irkinja. Dobro, vjerojatno više ne, ali kad sam bila mlađa, s prirodnom bojom kose i bez šminke sam se bez problema mogla lažno predstavljati. Zato je ona žena mislila da znam plesati. Iako čisto sumnjam da bih imala išta više ritma sve da sam rođena u centru Dublina.
Na svim koncertima se uvijek nađe netko nadobudan tko bi vjerojatno želio prijateljicu iz Irske.
Drugi zanimljiv podatak koji sam saznala vezan za koncert bio je da sam zapravo slušala Seana Cannona iz Dublinersa i njegovog sina Jamesa.

Za idući koncert sam se oboružala cd-ima Dublinersa i naučila pjevati dosta pjesama. No to mi nije bilo dovoljno. Kada Sean i James pjevaju zajedno, pjevaju pjesme od Dublinersa. No kada je James sam pjevao, pjevao je neke prekrasne, meni potpuno nepoznate pjesme. Nakon tog koncerta sam otkrila Poguese. Saznala sam da je 'Pošta lakog sna' od Pipsa zapravo prepjev od 'Rainy night in Soho'.
Kada sam naučila pjevati 'Fairytale of New York' životna želja mi je bila da čujem Jamesa kako je pjeva. Do sada je nisam čula, iako je prošlo 7 godina od tada.
Na svim idućim koncertima sjedila sam kao omamljena. Kada čujem kako James Cannon pjeva 'Jock Stewart' gotovo osjećam kako bi mi suze mogle poteći niz lice. A kada čujem 'Rocky road to Dublin' ili 'Song for Ireland' poželim konačno vidjeti Irsku. Uglavnom, koncerti The Cannonsa su postali navika i slušam ih gotovo u jednom dahu.
Čak sam zbog njih odslušala većinu koncerata Vlade Kreslina u zadnjih 7 godina, iako ga nikad nisam voljela. Ne znam zašto, no oni su gotovo uvijek imali zajedničke koncerte s njim. A Kreslin je naravno bio prvi. Svojevremeno sam tako mrzila tog jadnog čovjeka...
No zahvaljujući Vladi Kreslinu i njegovom koncertu sam čak upoznala Jamesa Cannona. Nakon godina stajanja u prvom redu, konačno sam uspjela i popričati s njim.
Bilo je to prije dvije godine u Varaždinu. Bila sam na koncertu od The Cannons na Špancirfestu i strašno mi se svidio Varaždin. Kada su moji roditelji dva dana kasnije išli na koncert od Vlade Kreslina, odlučila sam ići s njima. Samo zato da bih mogla još malo šetati Varaždinom. Prije koncerta sam baš razmišljala da nisam trebala doći slušati Kreslina jer mi se on zapravo uopće ne sviđa i tada sam spazila Seana i Jamesa Cannona u publici. Nisam razmišljala niti sekunde. Digla sam se i otišla upoznati s njima. Pričala sam s Jamesom 2-3 sata za vrijeme čitavog koncerta. Na kraju me pitao da mu dam adresu da mi može poslati njihov album.
I poslao mi ga je. Tada sam ga i pitala da mi na idućem koncertu pjeva 'Fairytale of New York'. Niti na jednom koncertu to nije pjevao. Prvi put je bila isprika da se nije sjetio jer je to Božićna pjesma pa je ne može pjevati u kolovozu. Idući koncert je bio u prosincu. Tada je rekao da je jednostavno zaboravio.
No nije bitno. zahvaljujući njima zavoljela sam Irsku muziku, a i samu zemlju. Zemlja o kojoj se pjevaju takve pjesme mora da je magična. S obzirom na to da 'pravi' Irci dolaze u Hrvatsku tek jednom godišnje, a ponekad i rjeđe, počela sam slušati Belfast Food. I tako sam svake godine bila u Tvornici 17.03. Sad mi je čak i žao što nisam tamo.

Ne znam koliko ćete iz ovog moći čuti koliko James Cannon ima lijep glas, ali eto, našla sam clip http://www.youtube.com/watch?v=v73mAOHZlq4

Jučer smo imali snimanje našeg prvog filma (u sklopu radionice). Mislila sam da će biti dosta naporno i dosadno ponavljati iste scene opet i opet, ali nije, bilo je zapravo jako zabavno. Kada bih se barem mogla baviti s milijun stvari u životu... čini mi se da je život prekratak da isprobam sve što me zanima, a opet, većinu vremena trošim na sanjarenje.

Na faksu sam otkrila jedan sasvim zabavan i koristan hobi - kopanje po smeću. Sada se sigurno nameće pitanje zašto bi to itko smatrao zabavnim ili još bolje korisnim. Možda seprije svega čini odvratno.
No shvatila sam da se u kantama za smeće (zapravo za stari papir, nema u njima kora od banane i sličnih stvari) kriju papiri neprocjenjive vrijednosti. Do sada sam našla hrpu starih ispitnih rokova, zadataka i sl., a profesori ionako vole ponavljati zadatke na ispitima. Doduše, to što sam našla će mi koristiti tek na trecoj ili možda četvrtoj godini, ali nema veze. Glavno da sad to imam.
Nezgodno je jedino to što bi me mogao uhvatiti netko od profesora u kompromitirajućem položaju. Kako bih samo objasnila svoju strast za smećem?

Nakon samo dva tjedna faksa sam strašno iscrpljena. Počela sam ići redovito na sva predavanja i sve vježbe... skroz sam zaboravila koliko to zna biti naporno.
I sada valjda odlazim spavati jer sam uspjela uhvatiti bioritam umirovljenika.

Mostar Sevdah reunion

Jučer sam bila u Bestu na koncertu od gore navedenih izvođača. Za početak malo informacija iz wikipedie:

Mostar Sevdah Reunion je glazbeni sastav iz Mostara, Bosna i Hercegovina, čiji se glazbeni izričaj gotovo u cijelosti sastoji od sevdaha, sevdalinki i romske glazbe u modernim aranžmanima. Možda je najbolji opis glazbe Mostar Sevdah Reuniona "Balkanski blues". Sastav čine Ilijaz Delić (vokal), Ljiljana Buttler (vokal), Mustafa Šantić (harmonika, klarinet), Neđo Kovačević (violina), Sandi Duraković (gitara), Mišo Petrović (gitara), Kosta Latinović (bas) i Sead Avdić (bubnjevi).

A što je sevdah zapravo, nisam našla neku preciznu definiciju, ali ovo jako lijepo objašnjava:
“Sevdah, kao i sve drugo što je utkano u bitnost našeg identiteta je proživljavao razna vremena. Teška, opora, surova i prijeteća. I opstajao. Ne zato što je bio inspiracija mnogima prije nas, nego što se uvijek iznova budio na razne načine otkrivajući nepoznate dijelove naše duše, dajući jedinstven pečat vremenu i prostoru u kojem smo rađani i gdje će većina nas i umirati. Bilo prirodnom ili nasilnom smrću. Sevdah za mene, daleko od moje domovine, ima sasvim novu dimenziju i ubijeđen sam, da smo ostali Bogumili do današnjeg dana, zakopavali bi nas pjevajući sevdalinku, isto kao što američki crnci prate svoje na drugi svijet pjevajući soul. “

Sevdalinka, to je ona pjesma koju, za susjednim stolom, ona trojica iz sveg glasa pjevaju - a ti ih ne čuješ!

Ja nikada zapravo nisam niti čula za Mostar Sevdah Reunion sve dok me sestrična nije natjerala da obećam da ću ići s njom na koncert prije otprilike tjedan dana. Već sam gotovo bila zaboravila na svoje obećanje... Moram priznati da sam bila malo skeptična. Ne samo zbog toga jer se nikada nisam deklarirala kao ljubitelj sevdalinki, nego i iz razloga jer ne volim ići na koncerte na kojima pouzdano znam da neću znati niti jednu jedinu pjesmu.
Ja sam se tako lijepo opremila za koncert da sam izgledala kao da sam ispala iz Ciganskih kola. Ali bilo je i gorih modnih promašaja od mene - jedna cura je na glavi imala ručnik. A očito je tamo bilo više od jedne nadobudne polaznice tečaja trbušnog plesa, lako ih je prepoznati po maramama.
Dakle koncert. Na početku je bilo dosta zanimljivo. Ljudi oko mene su bili u transu. Ja, moram priznati, nisam. Mislim, nisam bila u transu. No to ne znači da mi se koncert nije svidio. Ja jednostavno nisam tip osobe koja će padati na koljena i razbijati čaše. Toliko balkanske krvi ipak nema u meni...
Komentari na glazbu... pa mislim da je riječ o jako kvalitetnoj glazbi. Ilijaz Delić i Ljiljana Buttler imaju glasove koji ostavljaju bez daha.
Uglavnom, na prvom dijelu koncerta je bilo izvrsno i dosta sam se isplesala. A nakon toga je došla pauza u kojoj su puštali narodnjake... Sevdalinke - ok, može proci. Ali I tebe sam sit kafano i tome slične pjesme (čak su i Čerge pustili) je ipak previše za mene. I tako sam stajala nasred Besta izbezumljeno gledajući kako svi oko mene u jednakom transu pjevaju...
Drugi dio koncerta bio je već pomalo dosadan. Više nitko nije izgledao kao da je u transu (osim jedne žene, ali ona je izgledala poprilično pijano). Dosta ljudi je čak i otišlo. A ja sam zjevala i čekala da koncert konačno završi

Na moju beskonačno dugu listu hobija dodala sam još jedan - film. Zapravo snimanje filmova.
Zapravo taj neobičan slijed hobija i slobodnih aktivnosti započeo je još u osnovnoj školi kada su nam na izbor ponudili bezbroj aktivnosti. Mene je podjednako zanimalo cvjećarstvo i vatrogasna skupina. Iako je bilo davno, još uvijek znam aktivirati protupožarni aparat, a uz to znam i sve tajne uzgoja cvijeća...
I tako sam ja postala osoba neobičnih i kontradiktornih interesa... S istim zanosom slušam opere i Let3, s istim zanimanjem proučavam povijest umjetnosti i povijest vojnih uniformi (i ratnih aviona), na mojoj polici s knjigama jedna kraj druge stoje Biblija i Manifest komunističke partije...

Pa na kraju krajeva studiram građevinu, a puno više volim filozofiju. Zapravo najviše od svega volim čitati i najveća želja mi je napisati knjigu...

Poanta svega je da sam užasno površna i ništa me nikada nije istinski zanimalo. Na primjer onako kako Janicu Kostelić zanima skijanje... Samo se pitam hoću li se ja čitavog života tražiti...

Filmska radionica... pa mogu reći da je jako zanimljivo. Jučer sam baš na radionici dobila jedan lijep kompliment. Rekli su mi da uzgledam posebno, neprosječno. Meni uopće nije stalo do toga izgledam li ljepše ili ružnije od prosjeka. Kompliment je to što ne ulazim u prosjek.