Osjećam se stvarno grozno. Moj faks mi se prošle godine baš sviđao, a sada... Čini mi se da svi očekuju od mene da se samo držim knjige i eventualno tu i tamo sjednem na kavu s nekim kolegama. Ako se poželim uplesti u bilo što drugu, recimo rad Studentskog Zbora, postajem ugrožena vrsta.
Ja se ne mogu držati pravila "šuti i ne pitaj ništa", jer na žalost nisam takva. A da jesam sada se ne bih osjećala kao najjadnija osoba na svijetu. Samo čekam kad će me izbaciti s faksa zbog mog dugog jezika...
Pokušavam se meditacijom osloboditi stresa, ali očito bi mi trebalo još 2 života da izbacim sve svoje frustracije. No meditacija je stvarno od koristi. Za sada samo kratkoročno.
No uostalom, koga briga. Ima i pozitivnih stvari u mom životu. Konačno sam počela pisatit knjigu. Marine očekujem pohvale ;)
Skroz sam zaboravila kako je to lijepo pisati kad si oslobođen svakog pritiska. Uopće mi nije stalo hoće li ta knjiga ličiti na nešto ili ne. Pišem je samo za sebe ionako.
A i nešto sam jako dobro naučila na filmskoj radionici (osim da je montaža posao uz koju bi svaki normalan čovjek počeo pušiti). Prvo treba napraviti samo kostur, a onda se razrađuju detalji...
I tako ja pišem samo ono što vidim (u glavi naravno). Već sam zaboravila kako dobro zna biti kada mi se u glavi vrti film, a ja držim olovku u ruci i zapisujem ono što vidim.
Sada idem u jednu laganu šetnju da se riješim svih danas nakupljenih frustracija...Čini mi se da više nikada neću biti bezbrižna.
Post je objavljen 26.03.2007. u 20:36 sati.