Sretan vam dan Sv. Patrika

Ovo je prva godina da neću nikako proslaviti dan Sv. Patrika. Starim valjda.
Moja ljubav prema Irskoj počela je davnih dana, zapravo prije 8. godina. Sestrična me nagovarala da idem s njom na koncert Irske folk muzike. Možete samo zamisliti kako primamljivo trinaestogodišnjem mozgu zvuči koncert folk muzike, iz koje god zemlje ona bila. Ali eto, mene nije teško ni na šta nagovoriti. Da budem iskrena, očekivala sam nekoliko bradatih crvenokosih stričeka u kratkim hlačicama s tregerima kako plešu hornpipe ili jig ili kakav drugi veseli ples. S djetelinama zataknutima za šešir kao modnim detaljima.
Koncert na koji sam ja došla bio je nešto sasvim drugo. Na pozornici su bila samo dva tipa s gitarama, od kojih je jedan imao neobično lijep glas. Istina, u publici sam bila najmlađa, no prosjek godina nije bio 70 kako sam mislila. Nas dvije smo stale u prvi red gdje je bilo još nekoliko ljubitelja Irske muzike. Usprkos tome što nisam znala baš niti jednu pjesmu, bila sam oduševljena koncertom. A mlađi pjevač (imao je dvadesetak godina, drugi je imao oko 50) ne samo što je imao čaroban glas, već je bio i nevjerovatno zgodan. U jednom trenutku je počela pjesma 'whiskey in the jar' (koja mi je tada bila potpuno nepoznata) i do mene je došla neka crvenokosa žena. Nasmješila se i rekla na engleskom: 'Iz Irske si, jel da?'. Nisam uspjela niti odgovoriti, a već me povukla da plešem s njom neki čudan step. Ja sam pokušavala skakutati u ritmu (a zapravo sam lišena svakog osjećaja za ritam), a moja sestrična, koja je pod svaku scenu željela biti dio tog plesa, me primila za ruku i skakutala oko nas. Na kraju je pala i slomila nogu. Tako je završio moj prvi susret sa Irskom muzikom.
Nakon koncerta sam saznala da ja zapravo izgledam kao Irkinja. Dobro, vjerojatno više ne, ali kad sam bila mlađa, s prirodnom bojom kose i bez šminke sam se bez problema mogla lažno predstavljati. Zato je ona žena mislila da znam plesati. Iako čisto sumnjam da bih imala išta više ritma sve da sam rođena u centru Dublina.
Na svim koncertima se uvijek nađe netko nadobudan tko bi vjerojatno želio prijateljicu iz Irske.
Drugi zanimljiv podatak koji sam saznala vezan za koncert bio je da sam zapravo slušala Seana Cannona iz Dublinersa i njegovog sina Jamesa.

Za idući koncert sam se oboružala cd-ima Dublinersa i naučila pjevati dosta pjesama. No to mi nije bilo dovoljno. Kada Sean i James pjevaju zajedno, pjevaju pjesme od Dublinersa. No kada je James sam pjevao, pjevao je neke prekrasne, meni potpuno nepoznate pjesme. Nakon tog koncerta sam otkrila Poguese. Saznala sam da je 'Pošta lakog sna' od Pipsa zapravo prepjev od 'Rainy night in Soho'.
Kada sam naučila pjevati 'Fairytale of New York' životna želja mi je bila da čujem Jamesa kako je pjeva. Do sada je nisam čula, iako je prošlo 7 godina od tada.
Na svim idućim koncertima sjedila sam kao omamljena. Kada čujem kako James Cannon pjeva 'Jock Stewart' gotovo osjećam kako bi mi suze mogle poteći niz lice. A kada čujem 'Rocky road to Dublin' ili 'Song for Ireland' poželim konačno vidjeti Irsku. Uglavnom, koncerti The Cannonsa su postali navika i slušam ih gotovo u jednom dahu.
Čak sam zbog njih odslušala većinu koncerata Vlade Kreslina u zadnjih 7 godina, iako ga nikad nisam voljela. Ne znam zašto, no oni su gotovo uvijek imali zajedničke koncerte s njim. A Kreslin je naravno bio prvi. Svojevremeno sam tako mrzila tog jadnog čovjeka...
No zahvaljujući Vladi Kreslinu i njegovom koncertu sam čak upoznala Jamesa Cannona. Nakon godina stajanja u prvom redu, konačno sam uspjela i popričati s njim.
Bilo je to prije dvije godine u Varaždinu. Bila sam na koncertu od The Cannons na Špancirfestu i strašno mi se svidio Varaždin. Kada su moji roditelji dva dana kasnije išli na koncert od Vlade Kreslina, odlučila sam ići s njima. Samo zato da bih mogla još malo šetati Varaždinom. Prije koncerta sam baš razmišljala da nisam trebala doći slušati Kreslina jer mi se on zapravo uopće ne sviđa i tada sam spazila Seana i Jamesa Cannona u publici. Nisam razmišljala niti sekunde. Digla sam se i otišla upoznati s njima. Pričala sam s Jamesom 2-3 sata za vrijeme čitavog koncerta. Na kraju me pitao da mu dam adresu da mi može poslati njihov album.
I poslao mi ga je. Tada sam ga i pitala da mi na idućem koncertu pjeva 'Fairytale of New York'. Niti na jednom koncertu to nije pjevao. Prvi put je bila isprika da se nije sjetio jer je to Božićna pjesma pa je ne može pjevati u kolovozu. Idući koncert je bio u prosincu. Tada je rekao da je jednostavno zaboravio.
No nije bitno. zahvaljujući njima zavoljela sam Irsku muziku, a i samu zemlju. Zemlja o kojoj se pjevaju takve pjesme mora da je magična. S obzirom na to da 'pravi' Irci dolaze u Hrvatsku tek jednom godišnje, a ponekad i rjeđe, počela sam slušati Belfast Food. I tako sam svake godine bila u Tvornici 17.03. Sad mi je čak i žao što nisam tamo.

Ne znam koliko ćete iz ovog moći čuti koliko James Cannon ima lijep glas, ali eto, našla sam clip http://www.youtube.com/watch?v=v73mAOHZlq4