best of my love
srijeda, 31.05.2006.
nada,izgleda, ne umire posljednja
Polozi me u lijes stakleni,
okicen suzama bisernim namjesto vijenaca,
lijes oblozen ruzama uvelim
cije je trnje poput bodeza.
Polegni mi glavu na jastuk svileni
cije niti odisu mirisom laznih obecanja.
Umotaj me u purpurne svile
boli i razocaranja.
Umotaj ono sto je od mene ostalo;
razbijene snove,
krhotine nade.
Zapecati unutra odjeke osmjeha,
opojan dah proslosti.
Smrt ce me osloboditi okova,
modrica nastalih od tvojih dodira.
Vatrni sjaj u ocima sada sa zauvijek ugasio...
Molim te da stanes na odar i pogledas
bezivotno tijelo koje lezi.
Pogledaj sto je od mene ostalo.
Sjeti se da te svaki otkucaj
tog mrtvog srca volio.
I pusti samo jednu sjajnu suzu,iskrenu,
za sve sto smo nekoc bili,
kao pecat neka oznaci konacan kraj...
utorak, 30.05.2006.
u potrazi za ljubavlju
Ponekad pozelim razbiti sve satove, unistiti prolaznost, zaustaviti vrijeme.. I to sve zbog njega, zbog toga sto zelim da trajemo zauvijek.
Razgovarala sam s osobom koja ga pozna prije 10ak minuta. Pricali smo o ''nekome'' dok konacno nisam rekla njegovo ime, a doticna osoba je ostala bez teksta, da bi mi na kraju rekao da me moze vjerovati da se radi o njemu. I jos k tome dodao da me on ne zasluzuje. Onda sam zastala i razmislila. Kako on, kojemu u zivotu do nikog nije bilo stalo, moze reci nesto o tome?? Kako bilo tko moze znati sto nekoj sto meni treba, sto trazim od nekog, sto me moze natjerati da nekog zavolim?? Kako me bilo tko moze osudivati zbog toga??
Ne shvaca da nisam vise ona osoba koju je poznavao proslog ljeta, i ne zeli to prihvatiti. Ma, to cak i mogu razumijeti. Ponekad se i meni tesko pomiriti s tim. Ali isto je tako cinjenica da svi mi trebamo nekoga tko ce nas voljeti, nekoga ciji ce nas osmijeh ispunjavati, nekoga na cijem cemo ramenu moci sanjati...
I onda ponovo pomislim na njega, na sva njegova prekrsena obecanja i postavljam ono vjecito ''zasto?'' opet i opet, i ne mogu prestati..
Mozda cemo nas dvoje ponovo sanjati iste snove...
You're the reason I live
You're the reason I die
You're the reason I give
When I break down and cry
nedjelja, 28.05.2006.
ucini da nestanem
Ispusti me iz ruke
poput kristalne case
na mramorni pod
srusene kule od pijeska.
Pretvori me u pepeo i prah,
u bisernu prasinu
koja odbija svjetlost.
Rastopi me
poput soli i promijesaj tekucinu
srebrnom zlicom.
Raspori me krivudavom
ostricom bodeza.
Izbrisi moju sjenu sa napustenih sporednih ulica.
Ucini da nestanem.
鐺tvrtak, 25.05.2006.
bez ijedne izgovorene rijeci
Jucer sam shvatila da moram danas nastaviti, bez tebe. A ti prolazis pored mene kao da sam nevidljiva. Zelim pobjeci i sakriti se od svega ovoga, ali ne micem se s mjesta. Ostajem i dalje. Bez izgovorenih rijeci ne mogu se odvojiti od tebe, ne mogu izbrisati sve stranice ispunjeme tvojim slikama. Niti zivjeti kao da te nikada nije ni bilo ljubavi. Prezivjet cu. Kako ni sama jos ne znam. Vrijeme ponekad moze pomoci da se osjecamo bolje, da uspijemo zaboraviti. Ali sad je jos prerano, i ostajem nepomicna ovdje. Bez izgovorenih rijeci ne mogu te se zasititi. I zelim pobjeci, zelim se sakriti, ali i dalje ostajem ovdje, bez ijedne izgovorene rijeci, bez da ti kazem da ne ides, da me ne ostavljas...
Ovo je bio prijevod jedne od mojih najdrazih pjesama. I negdje duboko zaboli svaki put kada ju cujem, ali ipak ju slusam opet iznova je me podsjeca na njega. Svi mi govore da krenem dalje, da ga zaboravim, da nastavim zivjeti, no jos uvijek stojim na istom mjestu, u hramu sagradenom od nasih uspomena i cekam da ude kroz vrata i ponovo nacini onaj oltar od povjerenja, oltar ljubavi koja traje vjecno.
Sjedim u mracnom kutu, daleko od zraka sunca, pokusavam se suzama rijesiti barem malog dijela boli koju nosim u sebi, boli koja gusi, boli koja ubija i brise moje sjene sa zidova nade. Znam da ne mogu dalje bez njegovih objasnjenja, bez istine ma koliko bolna bila jer ona praznina je jos uvijek tu, praznina koju samo on moze popuniti.
Kada utihnu sva glazbala, kada mine sum valova i sunce izgubi svoj vatreni sjaj, kada se glasovi pretvore u jeku, kada sve postane samo pepeo i prah, on ce i dalje biti dio mene, urezivati oziljke na dusi, tjerati rane da krvare, i nece prestati.
Nece prestati sve dok pomno ne promotri kap krvi koja trazi svoj put niz moj dlan i ne vidi u njoj odraz svog lika. Tada ce mozda shvatiti da ce zauvijek zivjeti u meni, da cu ga voljeti posljednjim dahom svog zivota i da nista na ovome svijetu to ne moze promijeniti. Ako zeli moj zivot kao dokaz, neka ga uzme, ionako pripada njemu...
It's hard to say that l was wrong
It's hard to say l miss you
Since you've been gone it's not the same
It's hard to say l held my tongue
It's hard to say if only
Since you've been gone I'm not the same
Worse than the fear it's the lie you told me
Thousand times before
Worse than the fear it's the knife
And it's hard to say how I feel today
For years gone by, and I cried
utorak, 23.05.2006.
ne pitaj za nju
Ne pitaj gdje je nestala
djevojka koju si poznavao,
djevojka s osmjehom
satkanim od svile.
Ne pitaj gdje je nestao
sjaj zvijezda u tamnim zjenicama.
Zarobila sam njezin pepeo
u kristalnoj prizmi,
pretvorila ju u privjesak
za kljuceve,
sakrila ju na dno
kartonske kutije.
Pepeo je curio kroz njezine okove.
Umrla je u meni.
Ti si ju ubio,
ti si ju unistio,
ti si joj ukrao snove.
I zato ne pitaj gdje je nestala
djevojka koju si poznavao.
molitva
Pokrij me mirom spokojnim
dok trazim te u snovima razrusenim,
uspomenama pomalo zaboravljenim,
obecanjima davno prekrsenim.
Obrisi suze krvave koje su obojale
lice blijedo.
Igraj se svojim dahom zivota na vratu mom,
modricama oskvrnutom.
Povij rane paucinom,
paucinom proslosti nase.
U tebi je moj spas, zivot, smisao.
Zar si zaboravio
smijeh suzama protkan?
Povrati mi zivot.
Neka se krila tvoja, andele,
iz pepela ponovo stvore,
neka svijet poprimi dugine boje.
Jos osjecam dodir na usnama,
poljubac koji si prijateljskim nazvao,
u ono ljetno predvecerje,
poput dodira zlatnih krila nebeskih.
I rijeci suvisne postaju
dok hodam izgubljenim gradom i cekam...
Cekam da valovi sakriju kristalne suze,
da sol natopi bolne rane.
Pokusavam odrzati nadu u bolje dane.
A onda cu kleknuti tiho na pijesak,
sklopiti ruke i moliti,
moliti vrijeme da zauvijek stane.
nedjelja, 21.05.2006.
mozda je Michelangelo bio u pravu...
Krizam dane, razmisljam koliko je vremena vec proslo, a osjecaji su jos uvijek tu, skriveni u meni, i nisu nimalo izblijedili. Bol nije minula... A prolazili su mjeseci, dani, sati... Koliko sam samo suza isplakala, koliko sam puta mrzila vlastiti odraz u ogledalu kada sam vidjela suze, crne suze od obruba oko mojih ociju... Koliko puta sam se sama sebi cinicno nasmjala, tako da je zvucalo gotovo zlobno, puno prezira, prezira prema meni samoj... Koliko me samo puta izdao glas dok sam plakala skrivena svjetloscu svijeca, umotana u veo tame...
Koliko sam se puta pitala gdje sam pogrijesila, a sada... sada imam osjecaj kao da ove rijeci nemaju vise smisla. Imam osjecaj da sam ih kroz svo ovo vrijeme toliko puta vec upotrijebila da su gotovo izgubile znacenje...
Jednom davno sam negdje cula da je Michelangelo rekao kako bi svaki kip, kada je gotov, trebalo baciti niz liticu jer bi tako otpali svi nepotrebni dijelovi. Mozda je tako i sa zivotom, baci nas niz liticu kako bi otpali svi nepotrebni dijelovi, a ono sto ostaje je najbolje od nas. Nadam se...
鐺tvrtak, 18.05.2006.
mrtvo lisce
Toliko bih zelio da se sjetis
onih sretnih dana kada smo se voljeli.
Zivot je tada bio ljepsi,
a sunce toplije nego danas.
Mrtvo se lisce skuplja na tlu
kao uspomena i kao kajanje.
Sjeverni vjetar odnosi ih daleko
u studenu noc zaborava.
Vidis da nisam zaboravio
pjesmu koju si mi pjevala.
Ta pjesma je toliko slicna nama,
ti si me voljela i ja sam te volio.
Ali zivot razdvaja one koji se vole,
necujno i polako,
a more brise na pijesku
stope rastavljenih ljubavnika.
Mrtvo lisce skuplja se na zemlji
kao uspomena i kao kajanje,
ali moja ljubav, tiha i vjerna,
smijesi se zivotu i zahvaljuje.
Toliko sam te volio, bila si tako lijepa.
Kako zalis da zaboravim?
Zivot je tada bio ljepsi,
a sunce toplije nego danas.
Toliko si mi bila draga,
ali sada ostaje samo bol
i pjesma koju si mi pjevala
jos uvijek cujem.
-J.Prevert
srijeda, 17.05.2006.
pitam se...
Ponovo vrtim onaj stari film u glavi. Ponovo listam slike u albumu cije su strance vec izlizane. Mislila sam da ce s vremenom sve izblijediti, da ce se sjecanja omotati maglom, ali sve jos uvijek vidim potpuno jasno, kao da se dogodilo jucer. Sve ove kisne kapi nisu uspjele izbrisati niti jedan tvoj dodir s moje koze.
Zagledala sam se u mjesec neki dan. Sjajio je punom snagom. Pitala sam se gledas li ti u njega. Pitala sam se jesi li zadivljen ljepotom, slijep od sjaja. Pitala sam se uzivas li u pogledu.
A onda sam se sjetila da je isto tako sjajio onu vecer kada smo se oprastali, sjedili uz more, a valovi su izgledali poput dijamanata obasjani tom svjetloscu. Mora da su i mojesuze bile iste boje kao ti predivni valovi. Ali ti si unistio njihovu caroliju izbrisavsi ih. Polozila sam glavu na tvoje rame kako bih osjetila zadnji poljubac mira koji je zracio iz tebe.
Pitam se hoce li ikada vise biti tako...
I'm so tired of being here
Supressed by all my childish fears
And if you have to leave
I wish that you would just leave
Coz your presence still lingers here
And it won't leave me alone
This wounds won't seem to heal
This pain is just too real
There just too much the time cannot erase
ponedjeljak, 15.05.2006.
nekako najvise me bolis ti...
Probadaju me igle ocaja. Sumnje me polako izjedaju. Imam osjecaj da ce me jednog dana progutati, da cu nestati u magli, kao da me nikada nije ni bilo. Osjecam kako mi se meso polako odvaja od umornih kostiju, ali ti me ipak bolis vise od toga.
Nedostajes mi dok sapatom, potiho u tami, izgovaram molitvu za tebe, za tvoju srecu. Saljem ti svog andela cuvara, ljubavi, da te prati u stopu i brani od razocaranja, laznih prijatelja, iluzija ljubavi. Ja cu moci bez njega, moci cu zivjeti mirno ako si ti sretan.
I dok posljednje rijeci molitve polako minu, vidim te pred sobom. Vidim odsjaj zvijezda u tvojim ocima, vidim onaj osmijeh, blagi osmijeh, koji mi je davao nadu u bolje sutra.
I onda polako nestajes, gubis se medu nepoznatim siluetama u srebrnoj izmaglici. Bojim se da nas ovaj nemilosrdni zivot ne razdvoji bas kao ona nepoznata, bezosjecajna lica.
Ali idi ako zelis. Ukradi mi nadu, ukradi mi posljednju suzu, jedini preostali dah zivota, zadnju kap krvi koja kola mojim venama. Ionako sve pripada tebi. Ti si ono sto me pokrece, ono sto me odrzava zivom. Ti si ono sto me kroz svu silnu ljubav cini covjekom. Bez tebe sam samo jos jedna izgubljena dusa u potrazi za spokojnim snom.
nedjelja, 14.05.2006.
vracam ti se...
Vracam ti se. Ponovo.Jos uvijek te zelim. Jos uvijek te trebam. Razlog si zbog kojeg se borim, zbog kojeg disem. Zbog tebe sam jos uvijek tu. Danas sam nekome ispricala nasu pricu. Nisam zeljela, i boljelo je, ali taj je netko imao pravo na objasnjenje. Ponovo sam nekog povrijedila zato sto te volim.
Necu lagati i reci da mi je zaista zao. Ovdje bar mogu biti iskrena jer nitko ne zna tko sam, iako me ljudi koji ovo citaju upoznaju bolje nego oni kojima sam okruzena. Ne volim pricati o nama i vidjeti one poglede pune cudenja, nerazumijevanja. Ne zelim slusati kako mi govore da nisi vrijedan. Ne zelim slusati kako te vrijedaju. Ako ti ja mogu oprostiti svu bol koju si mi nanio, zasto ne mogu oni kojima nisi nista ucinio?? Znam, zele mi dobro, stalo im je do mene, ali svejedno se nemaju pravo na taj nacin mijesati u to. Ne, nece me okrenuti protiv tebe, ne brini.
Moji osjecaji nadilaze njihova logicka objasnjenja. Nisu sposobni voljeti svime sto posjedujui zato ne razumiju. Mozda im je tako i bolje. Nitko ih nece povrijedeiti, ali opet... Praznina u njima ce ostati zauvijek. Rade bih patila nego ne osjecala nista. Pati se samo za onim sto je vrijedilo.
Taj netko sa pocetka price je imao razumijevanja, zaista. Na kraju svega je pozelio da nadem svoj mir. Ali moj mir je u tebi!! Kako ne razumijes?? Ti si moje spasenje. Zelim ti sapnuti da ne ides, da me ne ostavljas, da se vratis. Volim te, zar to nije dovoljno?? Svaka misao leti k tebi, svaki osmjeh je samo bijedna sjena onog osmijeha koji sam imala kada sam bila s tobom, svaka suza je dokaz koliko te volim.
Trebas li jos?? pisat cu, ispisati tisucu rijeci, izgovoriti sve sto nosim u sebi, pjevat cu ti pjesme, ali cemu??! Pogledaj samo suze koje klize. Pogledaj me u oci. Zagledaj se duboko i naci ces odraz svog lika satkanog od boli i vjecne ljubavi. Tada ce sve drugo postati suvisno. Shvatit ces da si jedino sto trebam da bih bila sretna. Shvatit ces koliku ljubav cuvam samo za tebe.
subota, 13.05.2006.
save me...
Razbij zrcala.
Unisti svaki trag stvarnosti.
Izbrisi sjecanja.
Udahni duboko miris
proslosti.
Sacuvaj ga zauvijek
dok se zivot rusi
poput kule od karata
u odjecima laznih
osmjeha.
Ugasi sunce.
Zatvori prozor od izrezbarenog
mramora.
Spremi me razbijenu
u ljubicastu prizmu.
Sakrij me.
Spasi me.
dio tebe...
Miris tebe ja nosim
Dio tebe ja zelim biti
Kao sapat koji cujes rado
Dio tebe
鐺tvrtak, 11.05.2006.
forever and a day
Voljet cu te zauvijek, i dan nakon toga. Ne, ne lazem iako ce mnogi pomisliti da se zavaravam, da to govorim zbog osjecaja koji su ovog trenutka u meni. Voljet cu te zauvijek. Nisam to rekla za svaku osobu do koje mi je bilo stalo, ali ovog puta sam sigurna. Ovog puta zaista znam.
Oprosti mi andele, oprosti mi na ovim suzama koje miluju moje lice. Oprosti sto ispiru uspomene, sto ostavljaju gorak okus na njima. Oprosti sto ce i nocas boljeti, sto cu plakati u tami. Oprosti sto ne nosim onaj osmijeh koji si nekoc toliko volio, ali shvati da si ga samo ti mogao razvuci preko mog lica.
Oprosti sto se prepustam boli, sto polako propadam. Shvati da nisam vise osoba koju si poznavao. Bol me promijenila, ti si me promijenio..
Oprosti sto tako snazno povlacim niti mjesecine koje nam povezuju duse. Samo te zelim dozvati k sebi, andele, samo te zelim vratiti..
Ne boj se. Ne boj se buducnosti, boli, suza. Pokazivat cu ti pravi put kroz san. Nosit cu tvoje okove. Vjeruj mi, i oprosti sto te toliko volim, sto ne mogu sjediti na nasem mjestu. Oprosti sto se ne mogu smijati nasim trenucima. Budem jednom, andele, zajedno cemo se smijati.
Ne boj se, necu te zaboraviti. Nikada. Ne boj se, ova bol me nece slomiti. Pucam polako, istina, ali uspijet cu se odrzati u jednom komadu, a tada ces doci ti i ponovo zacijeliti sve oziljke... Onda cemo biti zajedno zauvijek, i dan poslije toga..
You'll be in my heart, no matter what they say
You'll be in my heart, always
Don't listen to them coz they do not know
We need each other to have and to hold
They'll see in time, l know
When destiny calls you, you must be strong
I may not be with you, but you gotta hold on
They'll see in time, l know
We'll show them together
srijeda, 10.05.2006.
stairway to Heaven
Cudno je to. Koliko ljudi prode nasim zivotom kroz godine, a tek poneka osoba uspije ostaviti trag, dubok trag u nama. Tek poneka osoba uspije zadobiti svu nasu ljubav i povjerenje, izvuci ono najbolje sto lezi zakopano duboko ispod silnih maski. Tek poneka osoba od nas ucini boljeg covjeka, pruzi neko novo iskustvo, da nam drugaciji pogled na svijet.
Istina je, rijetki nas nauce voljeti i time nas istrgnu iz ralja pakla ovog okrutnog, materijalnog svijeta, pokazu nam da postoji neki visi smisao, daju nam da okusimo vjecnost.
Postoje osobe koje nam pomognu da otvorimo sva ona vrata koja se bojimo sami otvoriti, da upoznamo sebe i ,koliko god istina ponekad bila bolna, i dalje su uz nas; bez iznimke, bez prijekora, bez pogleda punog prezira.
Uz njih pronalazimo onaj izgubljeni komadic raja, ali i raj ima svoju cijenu. Zato zavrsavam ovako- postoje osobe zbog kojih vrijedi i patiti..
our Heaven is worth the waiting
Neka minu pogresno odsvirane note na klaviru u velikoj sobi oblozenoj hrastovim drvom koje upija teske zvukove. Svaka ulica kojom koracam poplocana je snovima, isprana krvavim snjegovima. Umotat cu se u paucinu, prasinom uprljanu i sanjati o izgubljenim svjetovima, paralelnim svemirima, nekim ljepsim danima. Vristat cu tisinu, probiti njome zvucni zid...
Dopustite mi da pobjegnem, da se sakrijem u kristalnoj kapi kise. Pustite me da pocivam na srebrnim nitima tek ispletene mreze, obasuta ranama vlastitih suza. Prerezite vrpce koje guse moju dusu.
Ulice se cine tako prazne, omotane velom nistavila. Moj andeo je zalutao u tim beskrajnim ulicama koje ga nikada nece odvesti kuci vec ce ga prisiliti da se sam nosi sa svojom boli. Kristalne suze ispiru uspomene. Uspomene koje su ostale jedino svijetlo, i gotovo da se ne sjecam se kako je zivot izgledao bez ovih sivih boja. Dodir koji je zalijecio slomljeno srce sada se cini hladnim poput leda. Nema povratka, i sve sto mi znaci polagano umire. Pitam se hoce li ljubav koja mi je toliko znacila ponovo sjati u onim bistrim ocima.
No, negdje duboko u mom tijelu koje polako vene zivi nada koju mi nitko ne moze uzeti. U nasim srcima ciji svaki otkucaj boli zivi vjecna ljubav, neunistiva...
Trust is the world all lovers know
The glorious art of staining souls, my darling
We are not the ones to blame
The more we have, the more we want
And the more it hurts our hearts, my baby
It always ends up in tears
So keep pretending
Our Heaven is worth the waiting
Keep pretending it's all alright
utorak, 09.05.2006.
pozeljela sam...
Pozeljela sam nesto jucer navacer. Pozeljela sam ga sresti u snovima, vidjeti obrise njegovog lika, osjetiti njegovu blizinu. Pozeljela sam da unisti suze poljupcima, svetim, nevinim poput djecjeg osmjeha, da opet polagano koracamo uz more znajuci da jedno pored drugog mozemo biti potpuno slobodni. Pozeljela sam da nam se duse ponovo spoje kao nekad davno, kada su bile jedno, prije nego sto se svakom od nas jedna polovica vezela uz ovo smrtno tijelo, raspadajuce tijelo, kao prije nego sto smo postali dio materijalnog svijeta.
Pozeljela sam to vjerujuci u onu:''Ako nesto doista zelis, cijeli ce se svemir uprijeti da to i dobijes.'' Ne sjecam se tko je to rekao, ali bio je u krivu. Zeljela sam to, doista sam zeljela, ali ujutro sam se probudila sa velikom prazninom u sebi, kao i svakoga dana. Prazninom koju moze popuniti jedino on.
Ljudi provedu cijeli zivot pricajuci o ljubavi, trazeci ju, sapcuci ono ''volim te'' nekome u uho, pokusavajuci sebicno zadrzati tu osobu uz sebe. Oni to nazivaju ljubavlju, tvrde da, sto god im ovaj zivot donio, uvijek postoji nada. Tvrde da nada umire posljednja. Nakon svega, moram im proturijeciti. Ljubav umire posljednja, ali samo ako je prava, ako je iskrena, ako je bit necijeg postojanja. Samo ako je smisao- onda zaista umire posljednja...
Is there another side,
beyond the black and white?
Place I could meet you by,
A place on the other side
ponedjeljak, 08.05.2006.
tiho, bez glasa...
Ne znam koliko cu jos moci trpjeti sve ovo. Ne znam gdje vise da nadem snagu za prezivjeti jos jedan dan. Umorna sam. Umorna od borbe, od suza, od boli... Najrade bi odustala, zatvorila oci i izgubila se u labirintu, u vlastitoj beskrajnoj tami.
Imam osjecaj kao da cu se svakog trenutka slomiti, da ce mi srce jednostavno prestati kucati... ali i dalje bih te voljela, sa svakim djelicem sebe...
Bojim se naseg susreta. Bojim se onoga sto cu cuti od tebe. Bojim se da ces mi unistiti sve u sto sam vjerovala, da cu uvidjeti da sam se borila za lazi.. da sam u lazima nalazila utjehu.
I tako drzim svoje slomljene snove u rukama, onaj svijet koji si mi pomogao sagraditi, i cuvam ih medu svojim dlanovima koji krvare od njihovih ostrih bridova...
Ne zelim ih ispustiti...Kada se vratis necu imati sto sastaviti ako ih ispustim... Samo se nadam da ce vrijediti...
I came across a fallen tree
I saw the branches of it looking at me
Is this the place we used to love?
Is this the place that I've been dreaming of?
soulmates never die
Da vam odmah na pocetku kazem da me ivancicin komenatar, tj. pitanje, potaknulo da napisem ovaj post. Koliko sam se puta pitala zasto je tako daleko, zasto nas dijele stotine kilometara. Onda sam shvatila da nisu bili kilometri ono sto nas je rastavilo. Bila su njegova lazna obecanja. A ja sam se hranila njima kao nicim do sada.
Koliko god mi ljudi govorili da nije vrijedan toga, i stvari u stilu:''No one is worth your tears, and the one who is will never make you cry'', ja znam da to nije istina. Ljudi smo, grijesimo, pa tako i on.
Ono sto me zapravo odrzava zivom, sto me tjera da se ujutro ustanem iz kreveta je nada. Ne, zapravo, nije nada. Ne bih to nazvala nadom. Jednostavno znam da ce se vratiti jednog dana. Moze mi okrenuti leda jos tisucu puta, ali znam da ce se vratiti. Vratit ce se kad shvati da ga nitko nikada nece ovoliko voljeti. Mozda ce trebati godine, ali jednoga dana ce se vratiti. Znam to. Nije da se samo zavaravam, iako ce mnogi to pomisliti.
Cuda se dogadaju svakoga dana. On je moje cudo, moj dar s neba, moj andeo. Nitko i nista to ne moze promijeniti. Bas sam jucer pisala nesto u dnevnik i zastala nakon sto sam napisala datum. Toliko je vec proslo vremena... I uskoro cu ponovo biti tamo, na najdrazem mjestu na svijetu, i onda me strah jer ce vjerojatno i on biti tamo. Vjerojatno. Ako cu imati srece. I ponovo cu pogledati u te njegove zelene oci.
Starh me tog trenutka. Strah me da se ne slomim. Strah me onoga sto cu cuti od njega. Ali kao sto sam vec rekla, treba mi posljednja recenica u nasoj prici...
Mozda se jednostavno tjesim ovim ''vratit ce se'' kako bi mogla nastaviti zivjeti...
Ne zelim reci nesto u stilu ''dala bi zivot za njega''. Nije da to ne bi napravila, ali... umrijeti je najlaksa stvar na svijetu. Zivjela bi za njega, patila bih zbog njega, plakala njegove suze, nosila njegovu bol...
Znam da sve ovo ne moze biti uzalud. Ne postoji nista na ovome svijetu za sto bih ga mijenjala...
If you told me to cry for you
I could
If you told me to die for you
I would
Take a look at my face
There's no price I won't pay
To say these words to you
Well, there ain't no luck
In these loaded dice
But baby if you give me just one more try
We can pack up our old dreams
And our old lives
We'll find a place where the sun still shines
And I will love you, baby - Always
And I'll be there forever and a day - Always
I'll be there till the stars don't shine
Till the heavens burst and
The words don't rhyme
And I know when I die, you'll be on my mind
And I'll love you - Always
nedjelja, 07.05.2006.
maybe someday
Sjeti se onog posljednjeg pozdrava. Valovi su zavodili obale. Moje suze su padale polako, sjajle se na mjesecini. Sjeti se kako sam se sklupcala uz tebe poput ranjene zivotinje. Zeljela sam osjetiti toplinu tvoje koze. Sjeti se. Voljela sam te. Strah me prozdirao iznutra, strah da ce s tim pozdravom sve nestati. Vjetar je mrsio moju kosu, pramenovi su se igrali s tvojim licem. Ne volim rastanke.
Sada si negdje daleko, izgubljen u beskrajnim ulicama, ugusen vlastitim sumnjama. Trazis svoj komadic raja, a zaboravljas da smo ga vec pronasli, nas dvoje, u onoj tihoj uvali uz more. Sjeti se. Predala sam sav strah u tvoje ruke iscjelitelja.
Neka moje suze isperu tvoju bol. Ne zaboravi me jer uvijek cu biti tu. Dozivat cu te tisinom, saputati ti andeoske stihove kroz san. Svaki otkucaj srca se gubi u daljini, postaje jeka. Jeka nekih ljepsih dana.
Mozda jednoga dana shvatis... Mozda se vratis. Cekat cu te.. Cekat cu te da dodes i zagrlis me njezno kao nekada. Onda me podsjeti kakva sam bila jednom davno kada si bio tu i izbrisao modrice na dusi, povio rane koje su krvarile.
Mozda cemo se jednoga dana smijati svim isplakanim suzama.
Jednom cemo ponovo dijeliti osmjehe. Jednom.. Vratit ces se i pruziti mi ruku. Zaboravit cu sve. Voljet cemo se. Jednom..
And maybe I'll find out
A way to make it back someday...
subota, 06.05.2006.
let it bleed
Otisao si. Nestao iz mog zivota bas kao sto si usao u njega- necujuno, poput sjene, ali si ostavio neizbrisiv trag. I sada bi trebala zivjeti kao da te nikada nije ni bilo. Trebala bih nositi osmijeh na licu i biti sretna jer kao ''jednom se zivi''.
Ne bih zeljela da me sada vidis ovakvu, poput razbijene keramicke lutke u izlogu ulice bez snova...
Lying in my bed I can hear a clock tick
And I think of you
Caught up in circles confusion
Is nothing new
Flashback warm nights
Almost left behind
Suitcases of memories
Time after time..
petak, 05.05.2006.
...
Budim se i ceka me jos jedan novi dan. Otvaram oci i imam osjecaj da sam ga sanjala, ali... ne mogu se sjetiti, nisam sigurna. Svejedno imam osjecaj kao da je bio u blizini, ostavio pecat na mojoj kozi, neki neizbrisivi trag.
Ono malo ljudi koji znaju nesto o tome... njihove savjete vise ne zeli slusati. Hvala im za sve razgovore i silno strpljenje, ali ne shvacaju. Ne shvacaju dubinu osjecaja, i ne znaju cijelu pricu. Zapravo, ne znaju one detalje koji ju upotpunjuju, koji daju cijelu sliku. Ne znaju jer te detalje zelim zadrzati samo za sebe, ne zelim ih dijeliti ni sa kim. Imam osjecaj kao da bi izgubili znacenje, a presveti su za to.
Kazu mi da zaboravim, da zavrsim to poglavlje svog zivota i okrenem novu stranicu. Ne shvacaju da to ne mogu uciniti. Ta prica nije gotova, za mene nije gotova. Postoji jos toliko neodgovorenih pitanja, postoji istina, a ja ju ne znam.
Mozda su u pravu, mozda prica zaista je pri kraju, ali nedostaje joj ona posljednja recenica...
srijeda, 03.05.2006.
mom palom andelu
Zelim se vratiti tamo. Zelim osjetiti miris soli i stoljetnih stabala borova u zraku. Zelim da mi vjetar mrsi kosu dok slusam kako valovi udaraju o stijene. Zelim setati rano ujutro uz more dok zrake tek izlazeceg sunca miluju povrsinu moje koze.
Tamo zive uspomene- najljepse i najbolnije. Tamo su se jednom davno snovi u izmaglici spajali sa stvarnoscu. Tamo je moj raj. U onoj tisini cujem otkucaje svog srca dok se rane urezuju sve dublje kako ne bi nikada zacijelile.
Suze... Slane, gorke suze. Suze koje ispiru ono malo zivota sa mog lica, koje brisu bore od osmjeha. Laznih osmjeha kojim se zavarava svijet. I svi gutaju te iluzuje kao da su istinite, kao da ce ih oprati od ljage njihovih vlastitih lazi. Svi oni imaju tisuce izraza lica od kojih niti jedan nije njihov, niti jedan nije stvaran.
Koncentricne kruznice su stale na vodi, zamutile percepciju stvarnosti. I onda polako zatvaram oci, osjecam kako jos jedan par krvavih suza radi sjajan trag na mom licu. Zelim da sve nestane, da se pretvori u zvjezdanu prasinu. Ionako se ne mogu spasiti. Uzmi slobodno komadic mog srca, ukradi ga. Nista mi dobro nije donijelo. Uzmi komadic jer svi mogu imati dio mog srca, ali on... On posjeduje moju dusu.
Nista ne razumijes, zar ne? Pokusat cu ti objasniti, ali zapamti da rijeci nemaju dovoljno snage da to opisu. Tisina govori glasnije od otrcanih fraza. Neciji ranjeni pogled govori vise od tisucu rijeci jer oci su predvorje nase nutrine, mjesta gdje stanuje ljubav.
Ljubav... Koliko samo puta koristimo tu rijec tamo gdje joj nije mjesto. Postala je vec toliko isprazna da je gotovo izgubila znacenje. Zar da napisem da ga volim, da ga volim vise od icega? Mislis da ce ti to dati pravu sliku? Ne, to nije samo ljubav. On je smisao, smisao koji svi trazimo, smisao koji nas tjera da se borimo cak i kada je sve uzaludno, bezizlazno.
Zelis to svejedno zvati ljubavlju? Dopusti mi da ti onda pojasnim sto je zapravo prava ljubav. Kada pronades nekoga tko ce srusiti sve zidove koje si sagradio, nekoga tko ce zacijeliti svaku ranu i ponovo sastaviti tvoje snove, nekoga tko ce te natjrati da se zaista smijes, nekoga tko ce skinuti maske sa tvog lica i izbrisati proslost, nekoga tko ce jednostavno biti tamo, nekoga s kim ces komunicirati kroz tisinu, bez ijedne izgovorene rijeci, tek onda ces to moci nazvti ljubavlju. Tada ispleti niti koje ce vam zauvijek povezivati duse.
Vjeruj mi jer sam pronasla svog andela, no njegova su se krila pretvorila u pepeo i prah. Ipak, odjeci njegovog osmjeha i dalje su u meni. Cujem ih kada uvecer zatvorim oci na svom jastuku. I onda se pitam da li je sve to bila samo laz. Ako i je, onda je bila najljepsa laz ikada. On je pogreska koju bih ponovila jos stotinu puta, bez imalo sumnje, bez premisljanja jer je vrijedilo.
Ono vjecito ''zasto?'' i dalje lebdi u zraku. A odgovori... Odgovora nigdje, samo moji jecaji koji oblizuju zidove. Bol me prozdire iznutra, gomila crva kod da gmize po mojoj kozi. U meni je poput neke neizljecive bolesti, upio se u svaku poru mog tijela, tece mojim venama, mozes pronaci odraz njegovog lika u svakoj suzi...
ponedjeljak, 01.05.2006.
joooj primitivizam
Nikad necu shvatit ljude koji jednostavno ne mogu prihvatit da nisu svi isti. Jos dan danas se sjecam pogleda punog gadenja tzv. frendice uz recenicu: '' Mislila sam da si prestala s tim, to je bolesno!'' nakon sto je saznala da sam se barila s curom koja mi se vec dugo svida. Doslo mi je da ju posaljem u 3 p... m... ali sam se suzdrzala jer sam shvatila da ju zapravo treba zalit. Cinjenica je da se ljudi boje onoga sto ne razumiju, ali problem je u tome sto vecina njih ne zeli ni pokusati razumijeti. I tako cemo mi zivjeti u svojetu punom predrasuda dok ljudi ne odluce otvoriti oci, ali sve mi se cini da ce to potrajat. Ok, ne moras se slagat s tim, jednostavno to prihvati i budi malo tolerantniji, i to je sve!!!! Zar je to toliko tesko?? Odgovorite mi vi na to jer ja zaista vise ne shvacam. To vjecito pozivanje na crkvu i sl. Ne mozes dopustit da ti bilo sta kontrolira apsolutno svaki aspekt tvog zivota. Za sto imamo glavu nego da mislimo s njom??
