nedjelja, 16.11.2008.

Why can't you see what I want to say? I'm not so hard to read.

How long can we wait here
To say goodbye?
The words once they're spoken
Are words that we can't take
Back to where we were, before
Things got in the way
Life gets so confusing
When you know what you're losing

Želim se smijati. Želim plakati. Želim živjeti. Želim umrijeti. Želim pjevušiti neku pjesmu. Želim tišinu. Želim se izgubiti. Ali to već jesam.
Želim biti pronađena.
Želim vratiti vrijeme. Vrijeme kad sam još mogla odlučivati. Sada se svodi na to da ne mogu niti jednu jedinu riječ izgovoriti upućenu tebi. Zastane mi u grlu, da. Želim reći... A ne mogu. Oprosti.
Možda te uopće nije briga. Možda ni ne znaš da sam tu. Možda sam umislila da gubim nešto što nikada nije ni postojalo. Da, imam bujnu maštu. Ali svejedno sam pomislila, na jedan trenutak, da je možda... možda tebi stalo.
A zašto bi bilo? Ne poznaješ me. Ono malo što me i poznaješ vjerojatno je samo blijeda sjena mene. Da, izgubljena sam. Izgubila sam se već odavno u svom tom svijetu koji me pokušava povući na stranu kojom ne želim ići. A onaj put koji tražim, kao da više ni ne postoji. Sakriven je. I ne mogu ga pronaći. Ne sama.
Tražim nekoga da mi otvori oči. Da me nauči vidjeti i čuti, a ne samo gledati i slušati. Ne znam jesi li to ti. Nešto te je izabralo. Neki dio mene. Ali ti to ne primjećuješ jer ti ne dopuštam to. Odupirem se.
Želim te nazvati prijateljem. Samo to i tražim. Ništa više. Podnijeti ću to. Prijatelji.
Da te mogu pozdraviti na ulici. Bez straha. Bez ustručavanja. Da mogu koračati pokraj tebe bez toga da mi se odsječe jezik i da zaboravim sve što sam htjela reći. Makar mi ti značio 1000 puta više nego ja tebi. Ali barem to.
Zašto te uvijek moram ignorirati kao da ne postojiš? Boli me to. A ne mogu si pomoći. Valjda boli manje nego da saznam istinu. Nisam hrabra. Zaboravila sam biti hrabra.
Jednom sam otkrila dio za koji nisam znala da postoji. Dan kad sam se počela utapati u tvojim očima, kada nam se pogled prvi put susreo. I još uvijek se utapam. Pokušavam izroniti na površinu, ali samo je sve gore. Zaljubila sam se. Prvi put u životu. I nije dobro. Uopće nije dobro. Za mene nije.
Osjećam se kao da sam razasuta u dijelovima. Jedino što mi je uvijek bilo cijelo bilo je moje srce. Ne želim ga slomiti. Držati ću ga cijelim što je duže moguće.
Možda si jednostavno umišljen. Možda uopće nisi ništa posebno. Možda ja pretjerujem kao i uvijek.
Ali probudila sam se nakon jako dugo vremena. Možda se razlika još ne primijeti. Ali ja je osjetim.
Nešto se promijenilo.
I hvala ti zbog toga. Nisam nikada mislila da ću tebi reći hvala. Ali eto. Hvala ti. Makar me živciraš. Majmune.

Andrea
_____________________

Trebala sam ovo napisati. Makar on to nikada neće pročitati. Ali svejedno. Trebalo mi je.
Sad mi je barem lakše.
I ne očekujem da razumijete.

srijeda, 05.11.2008.

And have I told you, have I?

I've gone for too long living like I'm not alive
So I'm going to start over tonight
Beginning with you and I
When this memory fades
I'm gonna make sure it's replaced
With chances taken
Hope embraced
and have I told you?

Hladni jesenski noćni zrak probadao me u plućima pri svakom udisaju, dok sam osjećala kako mi je grlo sve hrapavije. Vjetar je ponovno puhao, raščupavajući mi kosu i izazivajući me jer sam si uopće dala truda. Nisam se obazirala. Koraci su bili tihi, gotovo nečujni u tišini, sve dok nisam došla do parka. Šljapkanje po blatu. A zatim i šuštanje i krckanje lišća, gotovo kao da ubijam nekoga. I to je bila donekle pristojna zamjena, osim što je lišće već bilo mrtvo i osušeno, izgubivši one vesele listopadske boje. Par listova se još držalo na grani, prkosno se odupirući vjetru i prirodnom tijeku života. Što većina nije mogla.
Park je bio tih i pust. Sredina tjedna. Svi su bili negdje. Na poslu, u vrtiću, u školi. Vrištanje i cičanje djece odavno je nestalo, ostavljajući za sobom samo mrtvu tišinu, koja je odgovarala lišću na trulosmeđem, mokrom tlu.
Što uopće tražim?
Maknula sam pramen kose s lica po stoti put, i zadrhtala jer su mi ruke bile hladne. Zabila sam ih u džepove i osvrnula se oko sebe. Nigdje nikoga. Ali nekoga je ipak bilo.
Sjedila je na mokroj klupi, gotovo nepomično, i promatrala me neustrašivim pogledom, toliko prodornim da mi se činilo kao da vidi u moju dušu. A nije joj moglo biti više od tri godine. Kosa joj je bila neke neodređene boje, pretapajući se iz plave u smeđu, nekakve boje meda, i skupljena kopčom, no ipak su se nazirali kovrčavi uvojci što bi joj u suprotnosti očito padali. Slatkica. I bila je lijepo dijete.
Ali nije to bilo to što mi je odvuklo pozornost. Njezine oči; boja joj je bila neodređena, toliko da se trenutkom činilo da su plave, a drugi su već bile neke neodređene zelene. Toliko čudne da sam isprva pomislila da su sive, ali nisu bile. Bile su moje oči. Moje oči, ali je pogled bio toliko različit, toliko... otvoren.
Skočila je sa klupe laganim korakom, dok joj se haljinica zanjihala na vjetru, i prišla mi, bez ustručavanja. Zatim je stala, na udaljenosti od 5 metara od mene, i čekala. Valjda da ja progovorim.
-Tko si ti?
Glas je izletio iz mene. Pitala sam, ali činilo mi se da znam odgovor. Uostalom, nije mi odgovorila na to pitanje. Rekla je, bez kolebanja ili zastajkivanja u glasu. Glas joj je bio dječji, ali toliko draži nego odrasli.
-Nemoj me ostaviti.
Pogled me je probadao. Boljelo me iznutra, znajući da sam je iznevjerila. Svijet je bio previše za mene. Toliko da više nisam mogla biti ja. Uzdahnula sam i odgovorila tom djetetu.
-Promijenili su me. Ne mogu ja to.
Prkosno je zakoračila još jedan korak prema meni i odvratila mi.
-Znaš dobro da možeš. Nisi se promijenila. Ne u dubini.
Znala sam da to zna. Ako je itko to mogao znati, bila je to ona. Vjetar me je i dalje pokušavao pridobiti, ali počela sam dobivati snage da se oduprem.
-Misliš da mogu?
Nije odgovorila. Samo je pružila ruku prema meni, čekajući. Zadnji put sam pogledala iza sebe, znajući da se više neću osvrtati. Tada mi je osmijeh preletio licem, i primila sam je za ruku.
-Zauvijek.-Prošaputala sam, i krenula, nakon dugo vremena u svom životu, čvrstim koracima, dok je vjetar nemoćno zviždao iza mene. Ali više ga nisam čula. Konačno sam bila ja.

______________________________

Nedostajalo mi je pisanje. Nije nešto posebno, obična pričica, ali je jako isprepletena sa mojim životom. I u prenesenom značenju.
Odlučila sam biti Andrea.
Ne Jaffa. Ne Ovca. Ne glupača. Ne štreberica. Ne dosadna.
Biti ću JA.
I možete se okretati i tražiti staru mene koju ste mislili da jesam. Više neću slijediti i pokoravati se jer nisam takva.
Nisam nikada ni bila, ali ste me vi učinili takvom. Ali više neću.
I znam da me ne poznajete, no upoznati ćete me.
I hvala svima koji su me upoznali i zavoljeli me.
Znate tko ste.

Hello, it's me.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.