nedjelja, 16.11.2008.

Why can't you see what I want to say? I'm not so hard to read.

How long can we wait here
To say goodbye?
The words once they're spoken
Are words that we can't take
Back to where we were, before
Things got in the way
Life gets so confusing
When you know what you're losing

Želim se smijati. Želim plakati. Želim živjeti. Želim umrijeti. Želim pjevušiti neku pjesmu. Želim tišinu. Želim se izgubiti. Ali to već jesam.
Želim biti pronađena.
Želim vratiti vrijeme. Vrijeme kad sam još mogla odlučivati. Sada se svodi na to da ne mogu niti jednu jedinu riječ izgovoriti upućenu tebi. Zastane mi u grlu, da. Želim reći... A ne mogu. Oprosti.
Možda te uopće nije briga. Možda ni ne znaš da sam tu. Možda sam umislila da gubim nešto što nikada nije ni postojalo. Da, imam bujnu maštu. Ali svejedno sam pomislila, na jedan trenutak, da je možda... možda tebi stalo.
A zašto bi bilo? Ne poznaješ me. Ono malo što me i poznaješ vjerojatno je samo blijeda sjena mene. Da, izgubljena sam. Izgubila sam se već odavno u svom tom svijetu koji me pokušava povući na stranu kojom ne želim ići. A onaj put koji tražim, kao da više ni ne postoji. Sakriven je. I ne mogu ga pronaći. Ne sama.
Tražim nekoga da mi otvori oči. Da me nauči vidjeti i čuti, a ne samo gledati i slušati. Ne znam jesi li to ti. Nešto te je izabralo. Neki dio mene. Ali ti to ne primjećuješ jer ti ne dopuštam to. Odupirem se.
Želim te nazvati prijateljem. Samo to i tražim. Ništa više. Podnijeti ću to. Prijatelji.
Da te mogu pozdraviti na ulici. Bez straha. Bez ustručavanja. Da mogu koračati pokraj tebe bez toga da mi se odsječe jezik i da zaboravim sve što sam htjela reći. Makar mi ti značio 1000 puta više nego ja tebi. Ali barem to.
Zašto te uvijek moram ignorirati kao da ne postojiš? Boli me to. A ne mogu si pomoći. Valjda boli manje nego da saznam istinu. Nisam hrabra. Zaboravila sam biti hrabra.
Jednom sam otkrila dio za koji nisam znala da postoji. Dan kad sam se počela utapati u tvojim očima, kada nam se pogled prvi put susreo. I još uvijek se utapam. Pokušavam izroniti na površinu, ali samo je sve gore. Zaljubila sam se. Prvi put u životu. I nije dobro. Uopće nije dobro. Za mene nije.
Osjećam se kao da sam razasuta u dijelovima. Jedino što mi je uvijek bilo cijelo bilo je moje srce. Ne želim ga slomiti. Držati ću ga cijelim što je duže moguće.
Možda si jednostavno umišljen. Možda uopće nisi ništa posebno. Možda ja pretjerujem kao i uvijek.
Ali probudila sam se nakon jako dugo vremena. Možda se razlika još ne primijeti. Ali ja je osjetim.
Nešto se promijenilo.
I hvala ti zbog toga. Nisam nikada mislila da ću tebi reći hvala. Ali eto. Hvala ti. Makar me živciraš. Majmune.

Andrea
_____________________

Trebala sam ovo napisati. Makar on to nikada neće pročitati. Ali svejedno. Trebalo mi je.
Sad mi je barem lakše.
I ne očekujem da razumijete.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.