nedjelja, 26.10.2008.

Here's my heart, I'll let you break it.

Ey.
Trenutno sam dobre volje. Onakva optimistična kakva obično budem. Yeey.
Uhvatim samu sebe kako pjevušim Shut up. Pa se raspjevam na ulici, osim kad skužim da me ljudi čudno gledaju pa zašutim. Ili lupam gluposti pa me se ljudi srame LoL. I govore mi da ja ušutim.

So shut up Shut up Shut up
Don't wanna hear it
Get out Get out Get out
Get out of my way
Step up Step up Step up
You'll never stop me
Nothing you say today
Is gonna bring me down

Da, pjesma je baš... optimistična XD.
Al pomaže mi da preživim u svom tom svijetu.
Sa velikiiim smiješkom na licu.
Ipak sam to ja.
Vratila sam se.
I biti ću sretna. Raditi gluposti. Biti ja. Onakva kakva budem na engleskom petkom navečer. I bolja.

And I can feel you breathing
And it's keeping me awake
Can you feel it beating?
My heart's sinking like a weight
I can feel you breathing
It's keeping me awake
Could you stop my heart? It's always beating.
Sinking like a weight

U posljednje vrijeme sam nekak jako pospana. Puno spavam i sanjam lude snove (danas se sjećam samo da sam u snu ugledala nekog miša i počela nekom govoriti da je miš tamo, a uopće se ne bojim miševa i zapravo su mi slatki LoL). I puno razmišljam. I ocjene mi baš nisu jako bajne. Morati ću se potruditi, a to uopće ne zvuči privlačno.
Iako sam dobila 5 iz engleskog (opet praktikum, dada). Možda je to do nastavnice. Ali i društvo je super. Mogu biti ja. A ne kao u školi.
Tamo sam samo dosadna štreberica od koje svi prepisuju. Pih.
A uopće ne učim da bih mogla biti štreberica. Zapravo sam čisti kampanjac. A i kad je test obično samo ponavljam pod odmorom i onda nekak izvučem 5. I zadaće pišem samo pod odmorima.

How am I supposed to feel about the things I've done?
I don't know if I should stay or turn around and run
I know that I hurt you, things will never be the same
The only love I ever knew, I threw it all away...

Obožavam ove stihove. Baš su... moji.
Umjesto da pokušam biti normalna, neee, počnem vrijeđati nekog tko mi se sviđa. Čisto zato jer ne želim sama sebi priznati da sam zaljubljena. I to će me dovesti do točke u kojoj ću postati ranjiva. Ili nepobjediva. A bojim se riskirati za svaki slučaj, ako ispadne ovo prvo. Umjesto toga izigravam budalu i izlete mi riječi koje ustvari ne mislim. A ne izlazim jedina ozlijeđena iz toga, nažalost.
I opet uzdišem i nastavljam po starom.

Tear me off a piece of blanket
keep me warm and we can make it
Here's my heart, I'll let you break it
Touched your skin and I can't take it

utorak, 21.10.2008.

There's only hate, there's only tears, there's only pain...

Živcira me sve ovo.
Cijeli taj život. Kao da nisam ništa stvorila.
Prije par dana sam obećala frendici i ona meni da ćemo se promijeniti. Na bolje. Pokazati svijetu što znači letjeti i pokazati im pravu sebe. Postati ono što smo oduvijek trebale biti.
I rekle smo da će sve biti u redu jer nismo same. Imamo jedna drugu. Najbolje frendice.
Al joj se fućka za mene. Pretvorit će se u nekoga posve drugoga, što nije trebala biti, i neće uopće biti tu. A gdje sam tu ja? Jesam li i ja samo jedna od prolaznih stvari koja ljudima ne ostane ni u najsitnijem djelu sjećanja? Barem u onoj ladici "sitne stvari koje sam poznavala, a barem jednom su mi uljepšale dan".
Ne.
Opet sam u "nevažnim i zaboravljenim stvarima".
Kao i uvijek.
I sad opet bezveze plačem. Stalno plačem. Koji mi je? Nikad nisam plakala. A stvari me tako jako pogode u posljednje vrijeme.
Sad se osjećam kao da nemam više nikoga. Njoj sam barem mogla sve reći.
U čemu griješim stalno?
Jesam li stvarno toliko glupa i nevažna osoba da nikom nije ni mrvicu stalo do mene?
Stvarno ne tražim puno. Sat vremena tjedno da mi se posveti. Ma ni toliko. Pola sata. Da kažem što me muči. Što me veseli. Što me rasplače. Zbog čega budem sretna.
A ne da me svi ignoriraju kao kamenčić na cesti i šutaju. Ignoriraju toliko da ih moram deset puta zvati pa se opet ne jave. Glas mi se gubi u svom tom žamoru. Osjećam se jadno. Nemam se više ni za što uhvatiti. A ne mogu postati bolja osoba ak nemam nikoga pokraj sebe da me podigne kad padnem.
Previše se vežem za ljude. A oni za mene nikada. Lako me je zamijeniti. Kao da sam najobičnija olovka. Kada ti više ne treba, zamijeniš je drugom. Boljom.
A nisam kao drugi.
Zašto me onda svi žele zamijeniti nekom verzijom koju možeš naći bilo gdje? Trudim se zadržati svoju dušu. Ne izgubiti je u svemu tome. Pokušavam biti optimistična. Specijalna.
Ali nitko me ne želi upoznati izbliza.
Zar to stvarno nikome ništa ne znači?
Ili bi samo htjeli da crknem, da nestanem s ove zemlje, da me više nikada ne moraju vidjeti?
Da više nikada ne čuju moj glas, kako se pokušava probiti kroz žamor svih tih glasova.
Ne više.

Ako me vidite sutra... Nisam uspjela.
Ili jednostavno sam kukavica.

subota, 11.10.2008.

Have a nice Day. 'Cause I won't.

Ey.
Dani su dosta topli posljednjih dana. Jučer je bio pljusak, ali je danas opet bilo toplo. Zato i volim jesen. Prevrtljiva je. Nikad ne znaš što očekivati od nje. Ponijeti li kišobran, jer će te možda uhvatiti kiša, ili treba li obući jaknu, jer više ne znaš je li hladno ili toplo. Volim slušati kišu. Tada barem ne mislim na stvari koje bole. I pritom ne mislim na onakve probleme kakvi svi imaju.

Sew this up with threads of reason and regret
So I will not forget. I will not forget.
How this felt one year six months ago?
I know I cannot forget. I cannot forget.

Da, sjećam se toga prije godinu i pol. Pokušavam se samo sjetiti razloga zašto se to dogodilo. Kako bih to pokušala ponovno. Samo, naravno, na drugačiji način. Jer onaj način nije bio dovoljno snažan za ono što sam namjeravala postići.
Znam da nitko ne shvaća. Katkad se pitam shvaćam li i ja sama.
Zapravo, duboko u sebi znam zašto. Ali isto tako znam da to neće napraviti. Nitko. I onda ću opet tonuti za neko vrijeme.

The whole world was sleeping
And I was there
You could just sense this feeling in the air
Like no one's words were good enough to define what we feared
And no one's words were strong enough to fix what happened here...

Ipak, zahvalna sam svim ljudima koji su ovdje čak i kad ih tjeram od sebe. Samo da znate da vas volim. Makar nikad ne doznali koliko mi značite. Hvala vam.

So do we tell now
Raise our voices loud
We're searching for something that cannot be found
I hear open mouths
And I see open hands
Like the blinded and silent
I can't understand

Možda se sve ovo čini depresivnim. Žao mi je zbog toga. Imam svoju čudnu fazu. Ali biti će bolje. Uvijek bude, zar ne? I onda ću opet ja tješiti ljude i slušati ih. Pokušati ih nasmijati. Ovako ne želim da mene itko sluša. Samo da me puste na miru. Jer ne znam objašnjavati kako treba.

Did I get lost while I was gone?
I traveled space for much too long
But there's a planet I have found
And you are far away for now...

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.