utorak, 21.10.2008.

There's only hate, there's only tears, there's only pain...

Živcira me sve ovo.
Cijeli taj život. Kao da nisam ništa stvorila.
Prije par dana sam obećala frendici i ona meni da ćemo se promijeniti. Na bolje. Pokazati svijetu što znači letjeti i pokazati im pravu sebe. Postati ono što smo oduvijek trebale biti.
I rekle smo da će sve biti u redu jer nismo same. Imamo jedna drugu. Najbolje frendice.
Al joj se fućka za mene. Pretvorit će se u nekoga posve drugoga, što nije trebala biti, i neće uopće biti tu. A gdje sam tu ja? Jesam li i ja samo jedna od prolaznih stvari koja ljudima ne ostane ni u najsitnijem djelu sjećanja? Barem u onoj ladici "sitne stvari koje sam poznavala, a barem jednom su mi uljepšale dan".
Ne.
Opet sam u "nevažnim i zaboravljenim stvarima".
Kao i uvijek.
I sad opet bezveze plačem. Stalno plačem. Koji mi je? Nikad nisam plakala. A stvari me tako jako pogode u posljednje vrijeme.
Sad se osjećam kao da nemam više nikoga. Njoj sam barem mogla sve reći.
U čemu griješim stalno?
Jesam li stvarno toliko glupa i nevažna osoba da nikom nije ni mrvicu stalo do mene?
Stvarno ne tražim puno. Sat vremena tjedno da mi se posveti. Ma ni toliko. Pola sata. Da kažem što me muči. Što me veseli. Što me rasplače. Zbog čega budem sretna.
A ne da me svi ignoriraju kao kamenčić na cesti i šutaju. Ignoriraju toliko da ih moram deset puta zvati pa se opet ne jave. Glas mi se gubi u svom tom žamoru. Osjećam se jadno. Nemam se više ni za što uhvatiti. A ne mogu postati bolja osoba ak nemam nikoga pokraj sebe da me podigne kad padnem.
Previše se vežem za ljude. A oni za mene nikada. Lako me je zamijeniti. Kao da sam najobičnija olovka. Kada ti više ne treba, zamijeniš je drugom. Boljom.
A nisam kao drugi.
Zašto me onda svi žele zamijeniti nekom verzijom koju možeš naći bilo gdje? Trudim se zadržati svoju dušu. Ne izgubiti je u svemu tome. Pokušavam biti optimistična. Specijalna.
Ali nitko me ne želi upoznati izbliza.
Zar to stvarno nikome ništa ne znači?
Ili bi samo htjeli da crknem, da nestanem s ove zemlje, da me više nikada ne moraju vidjeti?
Da više nikada ne čuju moj glas, kako se pokušava probiti kroz žamor svih tih glasova.
Ne više.

Ako me vidite sutra... Nisam uspjela.
Ili jednostavno sam kukavica.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.