Countess Rahkiah de Báksuz

Za rođendan ću dobiti gitaru. Njegovu staru, godinama nekorištenu akustičnu gitaru. Možda je u pitanju hir, moj hir, ili jednostavno uvjerenje da sve trebam probat dok imam za to vremena, ali zadnjih mjeseci razmišljam o pokušaju sviranja.
Vidjet ćemo što će od toga biti.
Za početak, moram smislit ime. Volim imenovat stvari.
Imam plišanog rakuna koji se zove Đuro,
tetovažu zovem Grga,
imam imaginarnog prijatelja pod imenom Wolfgang,
zmaja od folije koji se zove Amadeus,
a palma u sobi zove se Mozart. Kod zadnje trojice vidljiv je pattern, zar ne? Ne mogu reć da je slučajan, sve je počelo s Wolfgangom...no neću sad o tome...

Gitara bi trebala dobit neko posebno ime... Možda je nazovem muškim imenom... Razmišljam o tome da pričekam dok ne vidim kakav će nam odnos biti. Hoće li to biti jedna novotkrivena ljubav, obostrana strast, nešto veće od života... ili će biti platonska, nikad ostvarena ljubav za koju su fatalni bili moji ukočeni prstići ili presječena veza između mozga i ruku? A možda neće ni bit ljubav.
Možda... možda je nazovem ženskim imenom, onako feministički i nabrijano... Ili nježno romantično?
Videt ćemo...
U svakom slučaju, gitarin i moj odnos neće stati ako se ispostavi da je moja muzikalnost samo imaginarna, kao recimo i moj Wolfgang. I taj odnos bit će umjetnički, i tu će ona biti medij...Jednostavno, oslikat ću je. :)

Trebam li nešto reć o svojoj ljubavi prema glazbi?
To je jedna pasivna ljubav. Platonska. Ja volim, žudim, izgaram u toj ljubavi. Volim je neopisivo.
Jednoj mojoj dragoj prijateljici, inače profesorici viole, bilo je neobično kako ja uživam slušajući njezino vježbanje. pa čak i kad svira samo jedan ton. Jedan jedini. Ja tu vidim, čujem, čaroliju.
Volim slušat probe. Možda čak i više nego samu gažu. Mislim da se na probama vidi ono pravo.
No to je sad nešto drugo. Sasvim druga priča.
Ponekad mislim da sam u prošlom životu bila mačka, mačka koja je živjela u prostorima muzičke škole. Zato obožavam muziku a ne znam svirat. Nisam nikad ni probala.
Zato ću sada probat.

Pokušat ću probudit muzičara koji spava dubokim snom duboko u meni. Nadam se, barem, da samo spava. Nadam se da nije mrtav.

Da razjasnimo jednu stvar - moj blog se ne čita.
Nije to loša stvar, dapače. Dođe mi ko savršeni prostor za povremeni izljev zbunjenih emocija, misli i svega onoga što mi dođe a nemam gdje ispoljit. I ne moram nikome objašnjavati što sam htjela reći.
Dođe mi kao dnevnik... A riječi napisane ovako, umjetno, na tipkovnici, nemaju toliku dozu prisnosti i intimnosti kao rukom napisane, pa mi je lakše izblebnuti nešto.
Zamisli da napišem da te volim... VOLIM TE. Da, to su ista ona slova koja bih i rukom naisala. Ali nekako nisu tako bliska...Možda se to samo meni čini. Rukom napisana slova donose određenu energiju. On je stavio ruku na taj papir, svojim potezima oblikovao slova i prenio svoje misli na papir. Dvije riječi - volim te. U virtualnom obliku ili na papiru. Na kraju krajeva, the thing that matter is the thought.

Pa sada, kad smo to razjasnili, moram spomenut da sam nedavno čitala svoj blog u nazad. I primječujem da imam vrlo maštovitih postova.Usta moja, hvalite me...

U svakom slučaju, želim reći da sam danas skočila iz fotelje ko pomahnitala foka, vidjevši idealno lijepe slatke i šećerno-vataste oblake kroz prozor.
To su bili oblaci koje poželiš taknuti, umotati se u njih, pojesti ih. Sve to poželiš kad ih vidiš.
Savršeno raspoređeni da ćine divan tepih po nebeskom plavetnilu.
Mekan tepih.

Znaš što? Ljubim te usnama od papira... 0 i 1. Tik -tak.

Prolaznost.
Strah me straha od straha.
Igra riječima. Ne, nećemo sada postat neozbiljni...

...bit ćemo realni i iskreni...

Vlati trave i miris rane jeseni, osjećam, uskoro će mi biti rođendan i onda shvatim da sam stvarna, i da odrastam.
ponovno me hvata zbunjenluk i nesklad između želja, mogućnosti i obveza postaje nepodnošljiv.
Spomenula sam mu da se bojim nekih stvari. Bojim se Sutra. Bojim se da ću nestati u kolotečini u koju sam se uvukla, a da se izvučem iz nje, trebat će mi nešto vremena, i mnogo, MNOGO hrabrosti.
Starija sam i pametnija. Znam što me smeta. Svjesna sam da imam pravo reći što mislim.
Ono što želim reći, ono što razmišljam, ono što jesam. To je moje. Imam mnogo želja, jedna od njih je da uživam u stvarima koje poželim učiniti. Spontanost, rekla bih. I slijedi svoje osjećaje, svoje želje, ono što te vuće u danom momentu. Radi što želiš, budi dijete.
On ne shvaća. Život me drži u rukama i čeka da se poskliznem između raširenih prstiju.
možda opet počnem pisati.
Aktivnije crtati.
Pomiriti se sama sa sobom.

Letim iznad svojih misli.
Osjetim nalet energije. Izražavat ću se u šiframa. To je sgurnije. Struja kroz tijelo ko na električnoj stolici. E da mi je električna stolica i dva-tri elektrošoka da dođem k sebi.
previše sanjarenja, previše snova, previše mašte i fantaziranja dovode do gubitka doticaja sa stvarnosti. I onda gledaš stvarnost kroz stakleni prozor u svom svemirskom brodu. Stvarnost izgleda nestvarno i daleko... I ne povezuje se sa sadašnjim tijekom stvari.
Želim šetat po osunčanoj šumi, među ruševinama i zamišljat što se tamo događalo prije par stotina godina.
Želim gledat tigrove i lavove i razmišljat kako ih želim zagrlit i pomaziti, ali kako to nikad neću napravit jer je preopasno. Puno toga želim ali je reopasno pa možda nikad i ne napravim.
Tako sam daleko od stvarnosti.
Imam knedlu u grlu i čvor u želucu. Nekaj mi nije kak se spada u glavi. Možda je to prolazni period zbunjenosti, a možda sam jednostavno glupa.
Ili me razum napustio a osjećaji ovladali. A onda mi se čini da nisu to osjećaji to je čisto umjetno proizvedena senzacija. Nema objašnjenja, nema realnog tsanja.
Nema mene.
Mislim da sam, tamo negdje početkom srpnja napustila ovaj svijet i pobjegla u alternativni.
I izgubila kontrolu nad sobom.