Letim iznad svojih misli.
Osjetim nalet energije. Izražavat ću se u šiframa. To je sgurnije. Struja kroz tijelo ko na električnoj stolici. E da mi je električna stolica i dva-tri elektrošoka da dođem k sebi.
previše sanjarenja, previše snova, previše mašte i fantaziranja dovode do gubitka doticaja sa stvarnosti. I onda gledaš stvarnost kroz stakleni prozor u svom svemirskom brodu. Stvarnost izgleda nestvarno i daleko... I ne povezuje se sa sadašnjim tijekom stvari.
Želim šetat po osunčanoj šumi, među ruševinama i zamišljat što se tamo događalo prije par stotina godina.
Želim gledat tigrove i lavove i razmišljat kako ih želim zagrlit i pomaziti, ali kako to nikad neću napravit jer je preopasno. Puno toga želim ali je reopasno pa možda nikad i ne napravim.
Tako sam daleko od stvarnosti.
Imam knedlu u grlu i čvor u želucu. Nekaj mi nije kak se spada u glavi. Možda je to prolazni period zbunjenosti, a možda sam jednostavno glupa.
Ili me razum napustio a osjećaji ovladali. A onda mi se čini da nisu to osjećaji to je čisto umjetno proizvedena senzacija. Nema objašnjenja, nema realnog tsanja.
Nema mene.
Mislim da sam, tamo negdje početkom srpnja napustila ovaj svijet i pobjegla u alternativni.
I izgubila kontrolu nad sobom.
