Da razjasnimo jednu stvar - moj blog se ne čita.
Nije to loša stvar, dapače. Dođe mi ko savršeni prostor za povremeni izljev zbunjenih emocija, misli i svega onoga što mi dođe a nemam gdje ispoljit. I ne moram nikome objašnjavati što sam htjela reći.
Dođe mi kao dnevnik... A riječi napisane ovako, umjetno, na tipkovnici, nemaju toliku dozu prisnosti i intimnosti kao rukom napisane, pa mi je lakše izblebnuti nešto.
Zamisli da napišem da te volim... VOLIM TE. Da, to su ista ona slova koja bih i rukom naisala. Ali nekako nisu tako bliska...Možda se to samo meni čini. Rukom napisana slova donose određenu energiju. On je stavio ruku na taj papir, svojim potezima oblikovao slova i prenio svoje misli na papir. Dvije riječi - volim te. U virtualnom obliku ili na papiru. Na kraju krajeva, the thing that matter is the thought.
Pa sada, kad smo to razjasnili, moram spomenut da sam nedavno čitala svoj blog u nazad. I primječujem da imam vrlo maštovitih postova.Usta moja, hvalite me...
U svakom slučaju, želim reći da sam danas skočila iz fotelje ko pomahnitala foka, vidjevši idealno lijepe slatke i šećerno-vataste oblake kroz prozor.
To su bili oblaci koje poželiš taknuti, umotati se u njih, pojesti ih. Sve to poželiš kad ih vidiš.
Savršeno raspoređeni da ćine divan tepih po nebeskom plavetnilu.
Mekan tepih.
Znaš što? Ljubim te usnama od papira... 0 i 1. Tik -tak.
Prolaznost.
Strah me straha od straha.
Igra riječima. Ne, nećemo sada postat neozbiljni...
...bit ćemo realni i iskreni...
Vlati trave i miris rane jeseni, osjećam, uskoro će mi biti rođendan i onda shvatim da sam stvarna, i da odrastam.
ponovno me hvata zbunjenluk i nesklad između želja, mogućnosti i obveza postaje nepodnošljiv.
Spomenula sam mu da se bojim nekih stvari. Bojim se Sutra. Bojim se da ću nestati u kolotečini u koju sam se uvukla, a da se izvučem iz nje, trebat će mi nešto vremena, i mnogo, MNOGO hrabrosti.
Starija sam i pametnija. Znam što me smeta. Svjesna sam da imam pravo reći što mislim.
Ono što želim reći, ono što razmišljam, ono što jesam. To je moje. Imam mnogo želja, jedna od njih je da uživam u stvarima koje poželim učiniti. Spontanost, rekla bih. I slijedi svoje osjećaje, svoje želje, ono što te vuće u danom momentu. Radi što želiš, budi dijete.
On ne shvaća. Život me drži u rukama i čeka da se poskliznem između raširenih prstiju.
možda opet počnem pisati.
Aktivnije crtati.
Pomiriti se sama sa sobom.
