Countess Rahkiah de Báksuz

Vidim... u ovoj magli i sivim oblacima vidim leptire i šarene cvijetiće, a sunce, koje se ne trudi probiti kroz sivilo, meni sja u glavi. I boje su oštre, lijepe, tople.
Ja sjedim na sivom oblaku - ipak nisam postala oblak, nego sam našla oblak koji me primio k sebi - i sad letim iznad svega. Brojim zvijezde koje vise s neba na svojim špagicama ko božični ukrasi s bora, mjesec mi se smješi, a ja imam krila leptira i osjećam se dobro. Osjećam se kao da mi iz duše raste velika ruža, tamno crvena, čiji miris opija i smiruje. I smirena sam.
Muzika, kava i čokolada su smisao života. I mašta.
Bez mašte svijet je siv.
Mašta je luka spasa za nas koji ne pripadamo nigdje.

Prošla je ponoć, najtužniji rođendan je iza mene.
Sad sam stara, utučena, sama i izgubljena.
I što imam?
Imam 23 godine.
Imam polutalent.
Imam san koji se dvoumi da li da bude ostvaren ili ne.
Imam noćnu moru, koju sam zaboravila, koja je zakoračila prema meni.Ponovno.
Imam tisuću suza u očima,
čvor, knedlu u grlu,
Imam potrebu pričati.
Pa potreba nestane.
Imam potrebu plakati.
Plakati u nečijem zagrljaju.
I smijati se.
Imam potrebu postati oblak, izliti kišu iz sebe, i rasplinuti se.Ili što već oblaci rade nakon kiše.