Čekali smo, čekali, nadali se, željeli ih... i napokon su nam došli 23. 01. 2007.
Evergrey, švedski progressive/power metal bend, osnovan 1995. godine u Gothenburgu, u utorak su održali svoj premijerni nastup pred hrvatskom publikom.
Svirajući neke od svojih najvećih hitova, predstavili su nam se u najboljem mogućem svijetlu...
Evergey je jedan od meni najdražih bendova, uz čiju sam glazbu uživala, divljala, ali i prolazila i preboljela razna sranja; uz njihove sam pjesme plakala i smijala se; njihova je glazba užitak, a Englundov glas, to je melem za uši...
Evergrey...oni su legende...
Nakon ne-lošeg nastupa Stonegarda (iskreno, nisam ih pretjerano doživljavala, pokušavala sam se uguzit u prvi red - u čemu sam nešto kasnije i uspjela) i pauze, na stejđ su se popeli oni... I show je mogao početi...
Nemam riječi kojima bih mogla opisati to savršenstvo kojeg smo svi postali dio - energija je ispunila klub, svi smo postali dio nečeg... većeg...
The Masterplan
Daleko su nadmašili sva moja očekivanja, dokazali da su jedni, jedini i nezamjenjivi... bogovi...
Ovo je definitivno bio koncert kojeg ću se sjećati cijeli život. Najbolji koncert na kojem sam ikad u životu bila i koji će biti teško nadmašiti.
Kako su to uspjeli? Jednostavno - vidjelo se da sviraju iz gušta, iz ljubavi prema onome što rade, a ne kao neki, jer im je dio turneje... Vidjelo se da poštuju publiku, uspjeli su postići da se osjećamo kao dio tog događaja, a ne kao tek pasivni promatrači... Slušali su publiku, stvorili kontakt s njome...
Zaista, ne znam kako to opisati...
Ekstaza i gotovo orgazmično iskustvo za vrijeme izvođenja "In Remembrance", "I'm Sorry" i "Touch of Blessing"; eksplozija energije i trans u kojem je bila publika dok je svirala pjesma "When the Walls Go Down"... Bogovski!
A Touch Of Blessing
Isplatilo se, posve se isplatilo riskirati pad kolokvija, riskirati i unutarnje krvarenje i slomljene kukove (u jednom momentui našla sam se pritisnuta između metalne šipke i tipa iza mene); vrijedilo je i to što me sada užasno boli vrat i pola leđa, i masnice koje imam... sve je to beznačajno u usporedbi s euforijom i doživljajem koji ću pamtit dok sam živa; A trzalica, i fotografije sa svakim od članova benda bit će predivan podsjetnik na nešto što se ne viđa tako često!
...(ponekad) da nekaj nije kak se spada, a sve zbog jednog živčanog ispada koji je rezultirao nekontroliranim izljevom suza usred birtije. Da,da, i ja plačem. Ko bi reko, taf grl ko ja, a ipak pusti suzu - dve - dva miljona. Takav je život.
Kaj, mislili ste da Supermen ne plače? I Betmen? Ste mislili da oni nikad nisu bili tužni, tjeskobni, cmizdravi? Betmen je sigurno plakao kad ga je Ketvumn maltretirala... A Ketvumn... Ona je ziher bila cmizdrava... Baba je, PMS ju je ziher šoral...
Dakle, i ja smijem plakati. Ja sam superheroj svoje vrste... Kad otkrijem po čemu sam super (osim što sam superironična i supersarkastična) i koje su moje supermoći, javit ću vam.
No, zasad, supermoći (iako neotkrivene) zasad me ne služe, ili barem (zasigurno) nisu namjenjene boljem faksovskom životu...
Superpehizam nije supermoć - nije, jel da?
Nego...malo me pukla inspiracija ovih dana,i iako mi nisu sve koze i ovce, janjad i ostalo na broju u glavi...kreativna sam... napol...
Pa...
Lutala je...
...kroz san i javu,
izgubljena u kaosu,
nesigurna kao lane
što prvi korak čini.
lutala je u potrazi.
Nepotpuna,
nesmirena,
ranjena i utučena...
...igrom smrti
na dvije podjeljena,
jedna duša
dvoma dodjeljena...
Jednim pogledom
nada je probuđena,
jednim osmjehom
ljubavlju ispunjena...
...duša se šaptom pita,
jesam li te napokon pronašla?
samo za mog soulmejta.
i, za kraj, nešto što sam danas čula i baš mi je nekako ušlo u uho, i zapravo me zaboli kaj bute mislili o tome, baaaaš HOOOĆĆĆUUUUU to stavit tu... pa ... slušajte - ili ne, kako vam drago... :-)
Ponovno se osjećam ko dijete... nezaštićeno, osjećam se kao da se čitav svijet urotio protiv mene, i sustavno me pokušavaju uništiti, svi... Osjećam se kao ... pubertetlija...
To je možda zbog PMSa, da, ali ipak je stravično...
Moje suze hrane zvijer koja me proždire...
Moja patnja daje joj snage...
Moja snaga... nestaje...
I opet se osjećam uništeno... Njegov zagrljaj pomaže. Na trenutak je sve savršeno... Progutam tugu i bol i uživam u njegovoj blizini...
Ti trenuci savršenstva pomažu mi da se ne raspadnem...
A ova tjeskoba, bol i nesigurnost... Proći će...
Uvijek prođe...
Ostat će tek ožiljak... ožiljak koji samo "oprosti" može izbrisati... A to "oprosti" nikad neće doći... Ipak, sve će biti u redu, sve će biti kao prije... Donekle...
I should blame you for the falling rain.
I should blame you for all my constant pain.
I should be there to remind you every day.
I should...
