Veselje zvano "Cystitis acuta" ... i neizbježna čašica...
Priča počinje u ponedjeljak... tamo negdje tokom predavanja iz povijesti... mada to i nije bitna informacija za razvoj događaja, osim ako se ne ispostavi da je povijest kriva za sve što je uslijedilo...
Dakle, u ponedjeljak me krvnički počeo boliti trbuh.
Menstrualni bolovi, oni najgori koje sam dosad iskusila, možda bi se mogli na momente mjeriti s ovom boli. Cure, vi znate o čemu pričam. Dečki... ah, zamislite si da vas neko svako toliko - uzastopno par dana - svom snagom okine nogom tamo gdje čuvate polovice budućeg potomstva... Mislim da bi to moglo bit to, mada ne mogu garantirati...
Kako bilo da bilo, svoju sam dragu doktoricu posjetila u srijedu. Poslala me u laboratorij, uz moguću dijagnozu upale mjehura.
E, i tu počinje šou.
U četvrtak ujutro, laboratorij me dočekao u svom punom bolesničkom sjaju, i mirisu. Želudac mi pjevuši milim glasićem, trbuh boli, umor me svladava, i živci, zbog čekanja na red, samo što ne kažu "baj baj" i puknu popola.
Napokon, dolazim na red.
Teta laborantica daje mi čašicu. Mrzim pišat u čašicu. A uz to, ko za vraga, iako mi je jedan od simptoma "učestalo mokrenje", jedva iscijedim par kapi iz sebe. Suša, jebi ga.
Ulazim u laboratorij, gdje me teta čeka s blistavom, oštrom iglom i zloslutnim pogledom u očima. Treba mi izvaditi krv. Neee...
Zapravo... to je jedna od onih, meni čudno fascinantnih stvari - s jedne strane, bojim se igli i onog neugodnog peckanja dok mi vadi krv, s druge strane pak, nekako mi je to jako kul. Možda je to neka čudna mazohistička crta moje karikaturističke ličnosti.
Teta laborantica zabija iglu u mooju jadnu, nejaku venu, i prije nego sam stigla trepnuti, iscrpila je iz mene dvije epruvete krvi. Ok, nije prošlo loše... Nisam morala vadit krv već godinama, pa sam mogla prihvatit stanje stvari. ..A bilo je i prilično bezbolno... Ok, ruka mi je poplavila oko "uboda", ali kaj, druga je ruka u standardnom stanju, pa je sve ok. Ako se ova osuši i otpadne, uvijek mi preostaje druga... :)
No, stvari ne mogu da ostanu na tome...
Nakon popodnevnog bjuti slipa, počela sam se osječati nekako...posebno loše... Kako se to "loše" potenciralo iz minute u minutu, laćam se toplomjera i ugodno ga smještam sebi pod ruku... Par minuta poslije - vidi vraga - 38,5...
I slijedi prva tabletica da srušim tempicu...
U slijedećem mjerenju - 39!
I slijedeća tabletica...
Par sati kasnije, mjerim ponovno... 39,6...
Ok, tu je netko lud... Zar tableta ima kontra efekt ili? wtf?
Odjednom, postajem "verboman"... ne gasim se... fascinira me Tarikov plišani sako, i ružna plava kravata, teška pitanja odgovaram ko iz topa, pričam o besmislenim stvarima....
I kaj sad? Ovo postaje brutalno...
Stari me vozi na hitnu... Cijelim putem, tepam nekom imaginarnom stvorenju "a buci bu, mazica moja mala, micek, slecica, slceko" šta ti ja znam šta...
Na hitnoj, opet pišanje u čašu. DRUGI PUT U ISTOM DANU; nevjerojatno. Doktorica i sestra šokirano gledaju nalaz "trakice"... leukocita ko u priči... štogod im to značilo... Zabrinute, šalju me na daljnje pretrage u bolnicu... s uputnicom za bolničko lječenje. Ja umirem od smijeha. Ok, dio toga je bio zbog temperature, drugi dio zbog toga što mi je sutra brucošijada. Blčago meni.
No, nastavimo...
Dolazim u bolnicu... Doktorice me isprepipavaju, rade EKG, preslušavaju me...
Odjednom, dotad mila i draga sestra, dobiva rogove i iza nje suklja plamen... a u ruci joj blješti oštra igla... "sad ćemo ti izvaditi krv... stisni šaku" ... ok, ovo je bilo nježnije, no i druga ruka mi instant poprima plavu boju oko uboda. Sad mi obje ruke izgledaju kriminalno(sad mi se,zapravo,to nekako sviđa, pratim promjene, sad su nekakve smeđkaste)
No, to nije sve... Niotkuda, opet se pojavljuje...čašica... Jebo vas ja, kolko puta dnevno moram pišat u čašu??? No, što ja sad mogu... Dijagnoza: CYSTITIS ACUTA iliti akutna upala mokraćnih puteva, blago meni...
Srećom, moj mili pogled i tužan vapaj za domom, uspjeli su uvjeriti doktoricu da me (nevoljko) pusti doma.. na uvjetnu... Osuda: trogo mirovanje, naljevanje litara i litara bljutavih čajeva u sebe i gutanje groznih tableta veličine manjih meteora... Alternativa: zatvor(bolnica)
Ah, da, i prije odlaska doma, čisto za laku noć baaaaam, evo ti još i injekcija u dupence. Kao da mi nije dosta igli za jedan dan...
I sve u svemu, dok se moji kolege zabavljaju i vesele na brucošijadi, ja sam osuđena na rušenje temperature i brutalno preznojavanje(uz sve gore navedeno).
A znate kaj je najgore od svega?
Sutra moram opet pišat u čašicu i vadit krv...
Kanibalizam je konzumacija mesa pripadnika iste vrste, kao kod bogomoljke ili pauka (životinjski kanibalizam).
No, taj životinjski kanibalizam nije predmet moje fascinacije, stoga ću više pažnje posvetiti kanibalizmu u ljudskoj vrsti.
Kod ljudi se kanibalizam (također zvan i antropofagija, od grčke riječi anthropos - čovjek i phagein - jesti) javljao na mnogim mjestima na Zemlji, ali nijedan narod nije živio isključivo od toga.
Postoji endokanibalizam(odnosi se na konzumaciju ljudskog mesa unutar jedne etničke zajednice, tako su Maxubi prema Fawcettu bili endokanibali ili Yanomami, koji bi spalili leš i usitnili ostatke, koje bi rodbina ispila u piću) i egzokanibalizam(najčešći je i javlja se često kod stalno naseljenih ratara i gotovo isključivo je vezan uz lov na glave.
), a razlog mu je obično vjerske prirode, vezan uz vjerovanje u preuzimanje svojstava, kao što su hrabrost i snaga ubijenog neprijatelja kod Asteka, Acaxeeja, Papuanaca, Dajaka i Kariba (Kaniba), po kojima je kanibalizam i dobio ime.
Negdje sam pročitala da je jedan od načina na koji će kanibali izabrati svoju žrtvu i seksualne prirode. Drugim riječima, oni će prije izabrati nekog tko im je seksualno privlačan, nego nekog tko im je posve odbojan... Ima smisla, zar ne?
Dakle, kanibalizam postoji i kao fetiš. I to je, zapravo, jedan od najekstremnijih fetiša. Naravno, rijetko se dogodi da takvi fetiši budu realizirani, da iz svijeta mašte prijeđu u svijet stvarnosti... No, i to se događa.
Vjerojatno ste svi upoznati sa slučajem njemačkog kanibala Armina Meiwesa, no ne škodi, u svrhu pisanja ovog posta, ponoviti gradivo.
Dakle, dotični gospodin je 2001. objavio na internetu oglas, tražeći dobrovoljnu žrtvu, koja bi bila ubijena i pojedena.
Nevjerojatno, ali istinito, i suprotno očekivanjima svih nas "normalnih", Meiwes je dobio odgovor. Bernd Jürgen Armando Brandes javio se na njegov oglas.
U ožujku 2001. našli su se u Meiwesovom domu, gdje je on Brandesu najprije amputirao penis, koji su zajedno pojeli (!!)
Nakon toga, Meiwes je ubio svoju (dobrovoljnu) žrtvu.
Nešto kasnije, Meiwes je uhićen i osuđen najprije na 8 i pol godina zatvora, a 9. svibnja 2006. njemački je kanibal osuđen na doživotni zatvor.
Prije mnogo godina, u doba kad sam završavala osnovnu školu, dan mi nije mogao biti potpun da barem jednom ne čujem "Join me(in death)", pjesmu koja mi se kotkako ju je moje dječje uho prvi put čulo, uvukla pod kožu...
Sada, mnogo godina poslije (kad već hodam uz pomoć štake i reuma me ubija), kad već godinama ne slušam HIM, jer mi je nebo dalo znak da griješim... otkrila sam pjesmu svog djetinjstva u malo drugačijoj izvedbi. Uživajte kao što sam i ja uživala... :-)
