Marketing
Veselje zvano "Cystitis acuta" ... i neizbježna čašica...
Priča počinje u ponedjeljak... tamo negdje tokom predavanja iz povijesti... mada to i nije bitna informacija za razvoj događaja, osim ako se ne ispostavi da je povijest kriva za sve što je uslijedilo...
Dakle, u ponedjeljak me krvnički počeo boliti trbuh.
Menstrualni bolovi, oni najgori koje sam dosad iskusila, možda bi se mogli na momente mjeriti s ovom boli. Cure, vi znate o čemu pričam. Dečki... ah, zamislite si da vas neko svako toliko - uzastopno par dana - svom snagom okine nogom tamo gdje čuvate polovice budućeg potomstva... Mislim da bi to moglo bit to, mada ne mogu garantirati...
Kako bilo da bilo, svoju sam dragu doktoricu posjetila u srijedu. Poslala me u laboratorij, uz moguću dijagnozu upale mjehura.
E, i tu počinje šou.
U četvrtak ujutro, laboratorij me dočekao u svom punom bolesničkom sjaju, i mirisu. Želudac mi pjevuši milim glasićem, trbuh boli, umor me svladava, i živci, zbog čekanja na red, samo što ne kažu "baj baj" i puknu popola.
Napokon, dolazim na red.
Teta laborantica daje mi čašicu. Mrzim pišat u čašicu. A uz to, ko za vraga, iako mi je jedan od simptoma "učestalo mokrenje", jedva iscijedim par kapi iz sebe. Suša, jebi ga.
Ulazim u laboratorij, gdje me teta čeka s blistavom, oštrom iglom i zloslutnim pogledom u očima. Treba mi izvaditi krv. Neee...
Zapravo... to je jedna od onih, meni čudno fascinantnih stvari - s jedne strane, bojim se igli i onog neugodnog peckanja dok mi vadi krv, s druge strane pak, nekako mi je to jako kul. Možda je to neka čudna mazohistička crta moje karikaturističke ličnosti.
Teta laborantica zabija iglu u mooju jadnu, nejaku venu, i prije nego sam stigla trepnuti, iscrpila je iz mene dvije epruvete krvi. Ok, nije prošlo loše... Nisam morala vadit krv već godinama, pa sam mogla prihvatit stanje stvari. ..A bilo je i prilično bezbolno... Ok, ruka mi je poplavila oko "uboda", ali kaj, druga je ruka u standardnom stanju, pa je sve ok. Ako se ova osuši i otpadne, uvijek mi preostaje druga... :)
No, stvari ne mogu da ostanu na tome...
Nakon popodnevnog bjuti slipa, počela sam se osječati nekako...posebno loše... Kako se to "loše" potenciralo iz minute u minutu, laćam se toplomjera i ugodno ga smještam sebi pod ruku... Par minuta poslije - vidi vraga - 38,5...
I slijedi prva tabletica da srušim tempicu...
U slijedećem mjerenju - 39!
I slijedeća tabletica...
Par sati kasnije, mjerim ponovno... 39,6...
Ok, tu je netko lud... Zar tableta ima kontra efekt ili? wtf?
Odjednom, postajem "verboman"... ne gasim se... fascinira me Tarikov plišani sako, i ružna plava kravata, teška pitanja odgovaram ko iz topa, pričam o besmislenim stvarima....
I kaj sad? Ovo postaje brutalno...
Stari me vozi na hitnu... Cijelim putem, tepam nekom imaginarnom stvorenju "a buci bu, mazica moja mala, micek, slecica, slceko" šta ti ja znam šta...
Na hitnoj, opet pišanje u čašu. DRUGI PUT U ISTOM DANU; nevjerojatno. Doktorica i sestra šokirano gledaju nalaz "trakice"... leukocita ko u priči... štogod im to značilo... Zabrinute, šalju me na daljnje pretrage u bolnicu... s uputnicom za bolničko lječenje. Ja umirem od smijeha. Ok, dio toga je bio zbog temperature, drugi dio zbog toga što mi je sutra brucošijada. Blčago meni.
No, nastavimo...
Dolazim u bolnicu... Doktorice me isprepipavaju, rade EKG, preslušavaju me...
Odjednom, dotad mila i draga sestra, dobiva rogove i iza nje suklja plamen... a u ruci joj blješti oštra igla... "sad ćemo ti izvaditi krv... stisni šaku" ... ok, ovo je bilo nježnije, no i druga ruka mi instant poprima plavu boju oko uboda. Sad mi obje ruke izgledaju kriminalno(sad mi se,zapravo,to nekako sviđa, pratim promjene, sad su nekakve smeđkaste)
No, to nije sve... Niotkuda, opet se pojavljuje...čašica... Jebo vas ja, kolko puta dnevno moram pišat u čašu??? No, što ja sad mogu...
Dijagnoza: CYSTITIS ACUTA iliti akutna upala mokraćnih puteva, blago meni...
Srećom, moj mili pogled i tužan vapaj za domom, uspjeli su uvjeriti doktoricu da me (nevoljko) pusti doma.. na uvjetnu...
Osuda: trogo mirovanje, naljevanje litara i litara bljutavih čajeva u sebe i gutanje groznih tableta veličine manjih meteora...
Alternativa: zatvor(bolnica)
Ah, da, i prije odlaska doma, čisto za laku noć baaaaam, evo ti još i injekcija u dupence. Kao da mi nije dosta igli za jedan dan...
I sve u svemu, dok se moji kolege zabavljaju i vesele na brucošijadi, ja sam osuđena na rušenje temperature i brutalno preznojavanje(uz sve gore navedeno).
A znate kaj je najgore od svega?
Sutra moram opet pišat u čašicu i vadit krv... 
Post je objavljen 18.12.2006. u 18:52 sati.