Tvoji su prsti izradili moj svijet, izvukli ga iz nedjelje krcate obećanjima, iz nedjelje iz koje se mogućnosti prelijevaju kao vino iz čaše, kao vino koje – smijući se – proliveno srčemo sa stola. Tvoji su prsti oblikovali moje oblake i filigranske grane mojih stabala, izvukli ih visoko prema gore, visoko u nebo, raširili ih, dodali pokoju pticu na obzoru (crnu pticu) i rasprostrli crvenu traku sutona kroz pukotinu na nebu. Tvoji su prsti plesali po zraku, hvatali zlatne trake smijeha po sobi, namjestili okvir slici mojih dana i učinili ono što se s danima obično čini: izgužvali ih i zaboravili u džepu zimskog kaputa. Tvoji su prsti uhvatili moje, pomagali mi ugrabiti tamnozelene sjenke razasute po podu poput izgubljenog sitniša, tvoji su me prsti ponovno iscrtali na praznom platnu koje sam – baš za tu priliku jer htjela sam ti biti lijepa – ukrala iz nekog usputnog dvorišta. Tvoji su prsti bili moj pratitelj i znaš, oduvijek sam više cijenila pokrajnje ceste i zapuštene kuće i prljave prozore i ispljunute psovke od tvojih blještavih šalica kave, od kristala u koje sipaš stvari koje ne mogu niti izgovoriti, ali u mojem su svijetu sjena tvoji prsti bili vjeran pratitelj i zakletva. Tvoji su prsti – na posljetku – izgradili mrežu kroz koju sam propadala, dan po dan, udišući iskričavu stvarnost tvojih jutara, gubila se u njoj, nestajala i našla se na kraju čvrsto spremljena u dnu ladice, u društvu razglednica, starih ključeva i djetinjih rukopisa.
|
