24.10.2012., srijeda
stvari koje ne govorimo
Ne govorimo važne stvari.
Tko smo.
Što nas čini živima.
Tko nas čini življima.
Ne govorimo svoje boje, vjetrove, oblake.
Ne govorimo svoje magle i svoje noći. Jednostavno ne govorimo, a ne prestajemo pričati.
I bojimo se šutnji jer one često govore glasnije od bilo koje riječi.
|
- 21:30 -
Komentiraj (7) -
Printaj -
#
19.10.2012., petak
magic & loss
Tvoji su prsti izradili moj svijet, izvukli ga iz nedjelje krcate obećanjima, iz nedjelje iz koje se mogućnosti prelijevaju kao vino iz čaše, kao vino koje – smijući se – proliveno srčemo sa stola. Tvoji su prsti oblikovali moje oblake i filigranske grane mojih stabala, izvukli ih visoko prema gore, visoko u nebo, raširili ih, dodali pokoju pticu na obzoru (crnu pticu) i rasprostrli crvenu traku sutona kroz pukotinu na nebu. Tvoji su prsti plesali po zraku, hvatali zlatne trake smijeha po sobi, namjestili okvir slici mojih dana i učinili ono što se s danima obično čini: izgužvali ih i zaboravili u džepu zimskog kaputa. Tvoji su prsti uhvatili moje, pomagali mi ugrabiti tamnozelene sjenke razasute po podu poput izgubljenog sitniša, tvoji su me prsti ponovno iscrtali na praznom platnu koje sam – baš za tu priliku jer htjela sam ti biti lijepa – ukrala iz nekog usputnog dvorišta. Tvoji su prsti bili moj pratitelj i znaš, oduvijek sam više cijenila pokrajnje ceste i zapuštene kuće i prljave prozore i ispljunute psovke od tvojih blještavih šalica kave, od kristala u koje sipaš stvari koje ne mogu niti izgovoriti, ali u mojem su svijetu sjena tvoji prsti bili vjeran pratitelj i zakletva. Tvoji su prsti – na posljetku – izgradili mrežu kroz koju sam propadala, dan po dan, udišući iskričavu stvarnost tvojih jutara, gubila se u njoj, nestajala i našla se na kraju čvrsto spremljena u dnu ladice, u društvu razglednica, starih ključeva i djetinjih rukopisa.
|
- 18:55 -
Komentiraj (0) -
Printaj -
#
12.10.2012., petak
uspavanka
- Ššš, tiho. Zatvori oči.
- I onda?
- I onda spavaj.
- I onda?
- I onda sanjaj.
- A ako bude ružan san?
- Čuvat ću te od ružnih snova.
- Ne možeš. Snovi ti se prikradu dok ne gledaš. Uđu ti ispod trepavica i zalijepe ti se za oči. I onda ih nosiš sa sobom čak i kad se probudiš. A ako je ružan san, onda se prelije po tebi kao tinta u čaši, slije se na tebe kao proljetni pljusak i odjednom je sve nekako drugačije i iskrivljeno i…
- Uvijek sanjaš isti san. Hoćeš li da ti ispričam priču o snovima?
- Ako je lijepa.
- Lijepa je. I istinita. Hoćeš?
- Pričaj mi.
- Jednom davno, davno, dok je svijet još bio ravan i dok još bogovi nisu srušili stepenice do oblaka, i dok je još nebo ponekad gorjelo i dok su ljudi znali sve jezike mora, snova nije bilo. Postojali su, ali su živjeli na kraju svijeta, u špilji s vjetrovima. Zamisli velike, stvarno velike pahulje – znaš kako izgledaju? Takvi su bili snovi. Velike, kristalne pahulje koje su pleli vjetrovi jer su se provlačili kroz njih, vrtjeli se oko njih poput virova, dubili ih i rastezali – kako danas rastežu i oblikuju grane stabala. I bili su živi, i mijenjali su boje: ponekad u plavo, ponekad u ljubičasto, ponekad u zlatno. Ali ljudi ih nisu poznavali jer ljudi nikada nisu otišli do kraja svijeta.
- Zašto ne?
- Bili su drugačiji. Nisu vjerovali da svijet ima kraj. A i kakav bi kraj svijeta mogao biti kada imaš stepenice do oblaka i kada možeš – ako baš poželiš – provesti dan šetajući nebom? Ljudi nisu poznavali snove i snovi nisu poznavali ljude. Ljudi su poznavali mora i rijeke i šume, i imali su gradove, a ti su se gradovi ponekad mijenjali i nestajali, kao kad rukom otareš mrvice sa stola. Jednostavno bi hodao ulicom kojom si hodao svaki dan i jednog bi dana shvatio da ulica više ne postoji. Ili da je na mjestu ulice sada krivudavi toranj čiji vrh nisi mogao vidjeti jer se skrivao negdje duboko u vatrama neba.
- A kad bi zaspali?
- Kad bi zaspali, oslonili bi glavu na zemlju i slušali mora kako pričaju priču. Mora su izvrsni pripovjedači, ali smo zaboravili njihov jezik.
- A oni koji nisu živjeli pored mora?
- Svi su mogli čuti priče jer kad mora pričaju, čitav se svijet umiri i pušta da riječi putuju kroz tajne kanale u zemlji. Svi su slušali priče. I mora su pričala o svijetu, o svjetovima iznad neba, o svjetovima vatre i svjetovima leda. A onda je jednoga dana more ispričalo priču o špilji na kraju svijeta. Priču o vjetrovima koji pletu niti snova. O njihovim igrama. O kristalima koji svjetlucaju na suncu i o njihovoj neviđenoj ljepoti. Pričalo je i pričalo čitavu noć, a ujutro su se ljudi probudili, sretni jer su čuli novu priču. Svi su mislili da je to samo jedna priča mora – svi osim jednoga od njih, jednoga koji je odlučio otići na kraj svijeta i otkriti postoji li uistinu ta špilja.
„Ako je pronađem, donijet ću vam te kristale koje nitko nikad nije vidio“, rekao je. „Ali to ne postoji“, govorili su mu. „To je samo priča. Znaš kako mora znaju pričati.“ Osim toga, ponavljali su, vjetar ne postoji. Ali on nije odustajao: svake je večeri prije spavanja govorio moru, „Pričaj mi o špilji. Pričaj mi o njima. Pričaj mi o vjetrovima i o snovima, pričaj mi kako izgledaju. Pričaj mi o tome kako je držati ih u rukama. Pričaj mi kako pričaju.“ I more je pričalo. Nije prošlo dugo i on je krenuo na put. Moraš znati da se tada putovalo drugačije: imao je oblake po kojima je mogao hodati i stepenice koje vode u nebo. Mogao je jednostavno prehodati svijet i uskoro se obreo na kraju svijeta, ispred špilje koja je ulazila duboko u more i bila toliko visoka da je parala nebo. Stajao je pred tom špiljom i gledao more kako se smije u dubini. „Stigao si“, reklo mu je more. „Stigao sam“, odgovorio je putnik. „Što ćeš sada?“, pitalo ga je more, iako je već znalo odgovor. „Sada ću ući“, odgovorio je putnik. „Budi oprezan“, upozorilo ga je more. „Nitko nikad nije držao san u rukama. Njih samo vjetrovi mogu nositi – a ti ne poznaješ ni jedne ni druge.“ Ali putnik nije odustajao. „Nitko nikad nije ni došao do kraja svijeta. Uspjet ću.“
I hrabro je zakoračio u špilju. Ondje je vidio ljepotu kakvu nitko nikad prije ni poslije nije vidio. Vidio je sve boje odjednom i čuo pjesmu vjetrova. Vidio je kako se njihovi dugi prsti pletu, nježno, oko kristala u kojima je mogao vidjeti čitav svijet: i vatru neba, i ples zmajeva u suton, i tek rođene rijeke, i šume koje slikaju svijet nama nevidljiv. Vidio je i čuo je i srce mu je poskočilo u grudima. „Ovo je pravi svijet“, viknuo je glasno. I možda bi sve tu i završilo jer ga je ta ljepota toliko očarala da je stajao i promatrao svu tu silnu ljepotu, da ga vjetrovi nisu primijetili i poželjeli ga dotaknuti – moraš znati da ni oni nikada nisu vidjeli nekog od nas – pa su pružili svoje dugačke prste i pomilovali ga po licu, poškakljali ga po obrazima i prošli mu kroz kosu i on se ohrabrio i uhvatio jedan od kristala snova.
- I što je onda bilo?
- Onda je putnik izašao iz špilje noseći san, a vjetrovi su pojurili za njim poput razigrane djece i ponijeli druge kristale sa sobom. On je jurio po oblacima, a njegov se san zbunjeno okretao oko sebe: nije bio navikao da ga dodiruje itko osim nježnih prstiju vjetra. A nije nikada vidio ni sunce, ni plamen na nebu, ni dubinu zemlje ni osmijeh na nečijem licu – a sada je putnik jurio nazad smiješeći se, jer je uspio, jer je uhvatio san i jer se vraćao uz pratnju drugih snova i vjetrova. „Sad će mi vjerovati da to nije bila samo priča“, ponavljao je u sebi.
- I onda?
- Eh, onda je san pokušao pobjeći nazad. Vidio je vjetrove, vidio je svoju braću snove, htio se vratiti u svoju špilju jer je svijet u koji je ušao bio jednostavno prevelik za njega. Činilo mu se da će u njemu nestati, razumiješ? I tako je jednostavno kliznuo putniku iz ruku, upravo kada je ovaj jurio preko najviših oblaka. San je kliznuo i poletio prema zemlji, i svijet je zastao na trenutak… a onda je udario o zemlju i razbio se u tisuću komada i ti su se komadi razletjeli posvuda. A onda su vjetrovi zastali – iznenađeni – i ispustili druge snove pa su se i oni rasuli i razbili. Tako su svi stajali, zbunjeni, i putnik i vjetrovi i nebo i oblaci – a onda su se vjetrovi razbježali po čitavom svijetu.
- A snovi?
- Snovi su preživjeli. Ljudi su ih pronašli i zadržali. Čak i tako mali, bili su nešto najljepše što su ljudi ikada vidjeli. Ali nisu bili čitavi i nisu željeli biti razdvojeni. Zato se i danas pokušavaju spojiti.
- Kako se spajaju?
- Traže čovjeka koji je uhvatio njihov drugi komadić. Ili treći. I onda se dogodi da dva čovjeka – i ne znajući jedan za drugoga – sanjaju isti san. Susreću se u njemu, prepoznaju se i kad se tako nađu, snovi ispletu niti koje ih zauvijek povežu. Pa se dogodi da se sretne dvoje, pogledaju se u oči i vide u njima komadiće snova – boje, recimo – i kad ih ugledaju, više se ne razdvajaju.
- Nešto kao ljubav?
- Nešto kao ljubav.
- A što ako nisu zajedno?
- Onda snovi čekaju. Čekaju da ih predaju nekome drugome i pokušavaju ponovno. Nikada neće prestati pokušavati. Uvijek, zauvijek, do kraja vremena. To snovi rade.
- Imao si pravo, lijepa je priča.
- To je samo priča. Sad zatvori oči. Spavaj.
|
- 00:35 -
Komentiraj (8) -
Printaj -
#
|
