Splitski je pride došao i prošao. Dobili smo nesuvisle komentare nesuvislih popova i društvenih kroničara. Dobili smo prepucavanja na Fejsbucima i forumima. Dobili smo pametne i manje pametne komentare na portalima. Osobno sam izgubila ponešto prijatelja s Fejsa: neke sam pobacala sama iskreno iznenađena količinom mržnje koju sam čitala u njihovim izjavama, a neki su – o čuda – pobacali mene. Čudo je jer su ti koji su pobacali mene krenuli s argumentacijom “ja imam gay prijatelje, ali”. No dobro, pošto ih kupila, po to ih prodala, j**eš sad par budala koji su cijepljeni protiv suvisle argumentacije.
Ali sav taj splitski užas izrodio je mnogo toga dobrog. Recimo, gledam već dva dana kako moji vrlo strejt prijatelji stavljaju statuse podrške prideu i profilne slike duginih boja. Gledam kako žustro sudjeluju u raspravama i kako – mnogi od njih – najavljuju pridruživanje povorci u subotu. I to je, ako mene pitate, najvažniji pomak u svijesti u posljednjih 10 godina – borba za prihvaćanje i borba za prestanak diskriminacije konačno su izašli iz – ipak! – uskih okvira zajednice i iskoračili hrabro u mainstream zajednicu. Odjednom su strejt ljudi koji nikakve veze s LGBT zajednicom u Hrvata nemaju osjetili potrebu komentirati, sudjelovati, djelovati.
povezane vijesti
I to je važna promjena paradigme, jer ako nas povijest ičemu uči, a onda nas uči tome da se promjene zbivaju kad iz manje zajednice koja ih zahtijeva prijeđu u to proverbijalno, nijemo društvo i počnu se širiti kao val, sve dok ne postanu toliko uobičajene i normalne da se više nitko na njih ne osvrće. Dogodilo se to kad su žene tražile svoja prava – koja su danas uobičajena i normalna, a za koje su se generacije žena krvavo borile. Dogodilo se to kad su radnici tražili prestanak izrabljivanja. Dogodilo se to kad je Rosa Parks zaključila da je bole noge i da će ipak sjesti. I zato mislim da je važno, dobro i pozitivno što su se u pride priču upetljali i strejteri. Dapače, mislim da je to dužnost i obaveza svakog od nas, bez obzira na seksualne, rodne i spolne preferencije. To spada u onaj red građanskih dužnosti i odgovornosti od kojih nitko ne bi smio bježati ako ima želju živjeti u društvu prihvaćanja različitosti i nenasilja – a barem deklarativno to svi želimo.
|
