31.01.2010., nedjelja
ništa nova, ništa nova
Prošla je cijela godina.
Stvarno, nema ništa novo. Živi smo, dobri smo, viđamo se manje, sve se rjeđe skupa smijemo, nitko više ne izvuče gitaru tek tako, pijemo bolja vina jer se više ne pokrivamo džeparcem, ali meni su oni naši bućkuriši ipak bili slađi, pametniji smo, brojimo sijede, peglamo bore i nerviramo se što nas tijela sve slabije slušaju... Rađaju se neka nova djeca, ljube se neki drugi ljudi, malo se ženimo, malo se rastajemo, malo se davimo u poslovima... ništa nova.
Glupa je nostalgija u stvari, užasno je glupa, ali tko je mogao znati da ćeš otići? I to tako: u nedjelju, bez najave, po buri i kiši. Nismo se dospjeli ni pozdraviti. Stao si u pola riječi, a to nije način, prijatelju, tako se to ne radi. Prvo dođeš i doneseš ouzo i zapijemo se i revemo dok nas susjedi i policija ne potjeraju, dok Lanina mama ne zaprijeti da će nas potjerat s paralele, dok se netko ne onesvijesti u kupaoni i dok ja ne zauzmem tvoj kauč s onim majmunom... Prvo dođeš i pozdraviš se, daš nam priliku da ti kažemo... ne odeš bez riječi.
Nedostaješ mi.
I sad se ti gore ko bog dobro zajebavaš, ziher si dobio neki raj u kojem sastavljaš pojačala i avione i zajebavaš tete u dućanu i smišljaš dobre fore i nadimke za svakog od nas...
Finili su pusti kanti
i promukla već je klapa,
i po dobru svak te panti
stareć s nama sve do ščapa.
Naresle su nove plime,
popucale surgadine...
|
- 22:10 -
Komentiraj (6) -
Printaj -
#
28.01.2010., četvrtak
Ljudi si, moj je dojam, vole tepati da su heroji. Svi bi se, navodno, umiješali kada bi vidjeli nekakvu tučnjavu ili slučaj obiteljskog nasilja ili nešto na taj način loše. A ipak, osobno znam slučaj vrlo dugotrajnog, glasnog i vidljivog nasilja koje nitko nikada nije prijavio. Ni susjedi, ni institucije, ni rodbina pa čak ni prijatelji tih osoba koji su zlostavljanju svjedočili iz prve ruke.
Junaštvo tako ostaje u domeni knjiga i filmova, stvarni ljudi mnogo bolje vježbaju okretanje glave u drugom smjeru. Ne pišem ovo s nekakvim osjećajem gorčine: uglavnom smo takvi, nezainteresirani, ravnodušni, slabi. Volimo svoj mir, volimo svoje rituale, ne volimo iskoračiti u nepoznato, ne volimo riskirati, a najmanje volimo izložiti glavu za nekog drugog. Takvi smo, ljudi smo, gledamo prvo svoju korist, a onda sve ostalo. Samo mi je ponekad smiješno, kad se dogodi nešto dramatično, neki rat, potres, tragedija, prava tragedija, kako svi skoče, svi bi pomagali, sudjelovali, činili. A što ćemo kad se događaju male, svakodnevne tragedije? Što ćemo kad lete mali, svakodnevni šamari, kad djeca malo i svakodnevno plaču, kad roditelji malo i svakodnevno urlaju, kad se malo i svakodnevno razbijaju tanjuri i zavrću ruke, kad se malo i svakodnevno netko nađe sam i usamljen, kada bi dovoljno bilo samo stati i pitati "kako si", pružiti ruku, pokazati neki znak da svijet ipak nije hladno i ravnodušno mjesto koje ne mari. Onda ćemo dobro zaključati svoja vrata i ugrijati svoj stan i upaliti televizor, neka brbljaju glupavi političari, neka nas zasipavaju vijesti s drugog kraja svijeta, neka nas oplahuje bezmuda zabava.
Lako je biti junak u pokušaju, kad si dovoljno mali, kad je tvoje junaštvo u ukupnoj slici stvari sitno i nevidljivo. Teže je, mislim, biti junak kad tvoja djela stvarno nešto znače, kad su skretnica u plus ili minus, kad tvoja ljudskost ili ravnodušnost stvarno oblikuju ljudske sudbine.
|
- 12:48 -
Komentiraj (9) -
Printaj -
#
05.01.2010., utorak
Deep beneath the cover of another perfect wonder
Where it's so white as snow
Privately divided by a world so undecided
And there's nowhere to go
Ovdje je bio podulji tekst o tome kak je sve super kad postoji milijun mogućnosti i kako baš zato volim zimu (jer sve ujednači i sakrije). Al taj sam podulji tekst izbrisala jer mi moja emo osoba prilično ide na živce u zadnje vrijeme.
U stvari sam sinoć vrlo glupo trznula glavom i ozlijedila vrat, izbija mi umnjak (i čini to na mahove već godinu i pol dana) oa mi je ukočena vilica, alergična sam na zimu što sam prigodno zaboravila prigodom vikend bicikliranja po brdima koje je završilo puknutom gumom, mojim smrzavanjem na -2 (odjeća za zimsko bicikliranje je super al ne pomaže baš kad oznojen staneš) i alergijskom reakcijom na nogama i vratu i postoje stvari koje me dave neizrečenošću pa to rješavam tako da mrcvarim bisere pop-kulture, uvjerena da su stvoreni da budu background music mojim čudnovatim raspoloženjima.
|
- 10:39 -
Komentiraj (10) -
Printaj -
#
|
