Ljudi si, moj je dojam, vole tepati da su heroji. Svi bi se, navodno, umiješali kada bi vidjeli nekakvu tučnjavu ili slučaj obiteljskog nasilja ili nešto na taj način loše. A ipak, osobno znam slučaj vrlo dugotrajnog, glasnog i vidljivog nasilja koje nitko nikada nije prijavio. Ni susjedi, ni institucije, ni rodbina pa čak ni prijatelji tih osoba koji su zlostavljanju svjedočili iz prve ruke.
Junaštvo tako ostaje u domeni knjiga i filmova, stvarni ljudi mnogo bolje vježbaju okretanje glave u drugom smjeru. Ne pišem ovo s nekakvim osjećajem gorčine: uglavnom smo takvi, nezainteresirani, ravnodušni, slabi. Volimo svoj mir, volimo svoje rituale, ne volimo iskoračiti u nepoznato, ne volimo riskirati, a najmanje volimo izložiti glavu za nekog drugog. Takvi smo, ljudi smo, gledamo prvo svoju korist, a onda sve ostalo. Samo mi je ponekad smiješno, kad se dogodi nešto dramatično, neki rat, potres, tragedija, prava tragedija, kako svi skoče, svi bi pomagali, sudjelovali, činili. A što ćemo kad se događaju male, svakodnevne tragedije? Što ćemo kad lete mali, svakodnevni šamari, kad djeca malo i svakodnevno plaču, kad roditelji malo i svakodnevno urlaju, kad se malo i svakodnevno razbijaju tanjuri i zavrću ruke, kad se malo i svakodnevno netko nađe sam i usamljen, kada bi dovoljno bilo samo stati i pitati "kako si", pružiti ruku, pokazati neki znak da svijet ipak nije hladno i ravnodušno mjesto koje ne mari. Onda ćemo dobro zaključati svoja vrata i ugrijati svoj stan i upaliti televizor, neka brbljaju glupavi političari, neka nas zasipavaju vijesti s drugog kraja svijeta, neka nas oplahuje bezmuda zabava.
Lako je biti junak u pokušaju, kad si dovoljno mali, kad je tvoje junaštvo u ukupnoj slici stvari sitno i nevidljivo. Teže je, mislim, biti junak kad tvoja djela stvarno nešto znače, kad su skretnica u plus ili minus, kad tvoja ljudskost ili ravnodušnost stvarno oblikuju ljudske sudbine.
Post je objavljen 28.01.2010. u 12:48 sati.