Da ne postoji atmosfera, digli bismo glavu i iznad nas bi bilo crnilo. Bila bi tama, prošarana zvijezdama, a sunce bi bilo vatrena, daleka kugla na nebu. Da ne postoji atmosfera oko ovog našeg planeta, ne bi bilo narančaste svjetlosti u jesen, ni ružičastog presijavanja kasnojesenjih jutara ni plavičastih zora koje dočekujemo budni i nasmijani ljeti. Da ne postoji atmosfera, bilo bi crno i bio bi mrak i ne bi bilo, recimo, oblaka. I ne bi bilo toliko boja. A vjerojatno ne bi bilo još ponečeg.
Možda je stvarno sve sretna slučajnost, to što smo ovdje i to što je sve tako uređeno. Možda je ljepota koju nam daju ti čisto fizikalno mjerljivi zračni omotači samo sretna posljedica nekakvog fizikalnog zbivanja kompliciranog naziva i izračuna. Možda. Ali ponekad, ovako, u jesenju večer, dok se penjem biciklom uz utihlo brdo gorja koje okružuje moj gradić, dok ulazim u sumaglicu oko rijeke, u sumaglicu od šume, i ponekad, dok se uvečer vozim kući i gledam kako se presijava grad u daljini, kako treperi kao da diše - tada pomislim da živim u najboljoj verziji svijeta, u kojoj korisne stvari mijenjaju oblik i postaju stvari čija se ljepota upisuje u moju kožu, u moj osmijeh, u moj mir.
|
