S devetog kata nebodera Zagrebu se ne vidi kraj.
Ponekad pobjegnem na hodnik i gledam kroz prozor, prema zapadu. Svakog dana prolazim tim cestama, svakog dana promatram te kuće kroz prozor žutog autobusa koji se provlači kroz gužvu. S devetog kata nebodera Zagreb me podsjeća na kipuća poslijepodneva u Rimu, na beskrajan niz krovova koji sam gledala tog kasnog ljeta, pitajuć se kako taj grad ikome može biti zanimljiv, romantičan, divan. A onda sam dala isplesti dreadove u kosu i prodivljala kroz noć i Rim se činio kao najdivniji i najluđi grad na svijetu.
S devetog kata, u podne, Zagreb izgleda kao neprekinut niz krovova, kao niz trampolina, kao veliko, golemo igralište, za neko nevidljivo nebesko dijete.
U ponoć, smijem se Zagrebu, smijem se nebu, smijem se oblacima ispod kojih proviruje rub mjeseca, skriven, kao obiteljska srebrnina gurnuta u dno ormara, a oblaci su iskrzane stare krpe koje nekako ne bacamo, a trebali bismo.
Kad se noću vraćam kući, ima tih nekoliko sekundi u kojima Zagreb izgleda kao netko tko čeka da mu ukradeš poljubac, kao cura koju ćeš poljubiti i onda ćete obje prasnuti u smijeh jer je to poljubac bliskosti, korak više od zagrljaja, u tih nekoliko sekundi izgleda kao da je netko potegao crni satenski pokrivač od Sljemena do Save i dalje i posuo ga narančastim i bijelim gumbima, onim starinskim plastičnim gumbima kakve imaju bake na kućnim haljinama.
I smijem se. Bar nakratko, svijet nema mane.
|
