< kolovoz, 2009 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Sve stvari koje trebate, želite, mislite. Sve što biste mi rado rekli, a komentari su vam glupasti. Sve što vam padne na pamet. Bolja sam s mailovima nego s komentarima. Mnogo, mnogo bolja.

vjetarpratisunce@gmail.com

Ovo su genijalci, ako mene pitate. Svi redom.
windfuckerica
žena s neptuna
XAVI
virtuela
svijet u boci
ZEN u teoriji i praksi
Tajpvrajter
milou
2TREF:)
hybridk
manistra
brother
Zrinka
DMJ
psihosomat
cakumpakum
ipanema
TRENK
zarazna
Athena premudra
Đuro
JEZDI
Trill
RUTVICA
Anspik
gurmanka
pustinjska
staričica baka
ovajonaj i sva njegova lica

ajfekt

Sluša se:
Andrew Bird
POP Depresija
Arcade Fire
!!!
Ella Fitzgerald
Angus & Julia Stone
Rebel Star

Čita se:
Alice Munro
Dario Džamonja
Tom Waits

Google Scholar

Blog mi više nije ružan zaslugom Zrine koja je preuzela stvar u svoje ruke i odignorirala moju posvemašnju tulavost za pitanja HTML-a.

12.08.2009., srijeda

perfect day

S devetog kata nebodera Zagrebu se ne vidi kraj.

Ponekad pobjegnem na hodnik i gledam kroz prozor, prema zapadu. Svakog dana prolazim tim cestama, svakog dana promatram te kuće kroz prozor žutog autobusa koji se provlači kroz gužvu. S devetog kata nebodera Zagreb me podsjeća na kipuća poslijepodneva u Rimu, na beskrajan niz krovova koji sam gledala tog kasnog ljeta, pitajuć se kako taj grad ikome može biti zanimljiv, romantičan, divan. A onda sam dala isplesti dreadove u kosu i prodivljala kroz noć i Rim se činio kao najdivniji i najluđi grad na svijetu.

S devetog kata, u podne, Zagreb izgleda kao neprekinut niz krovova, kao niz trampolina, kao veliko, golemo igralište, za neko nevidljivo nebesko dijete.

U ponoć, smijem se Zagrebu, smijem se nebu, smijem se oblacima ispod kojih proviruje rub mjeseca, skriven, kao obiteljska srebrnina gurnuta u dno ormara, a oblaci su iskrzane stare krpe koje nekako ne bacamo, a trebali bismo.
Kad se noću vraćam kući, ima tih nekoliko sekundi u kojima Zagreb izgleda kao netko tko čeka da mu ukradeš poljubac, kao cura koju ćeš poljubiti i onda ćete obje prasnuti u smijeh jer je to poljubac bliskosti, korak više od zagrljaja, u tih nekoliko sekundi izgleda kao da je netko potegao crni satenski pokrivač od Sljemena do Save i dalje i posuo ga narančastim i bijelim gumbima, onim starinskim plastičnim gumbima kakve imaju bake na kućnim haljinama.

I smijem se. Bar nakratko, svijet nema mane.

- 00:08 - Komentiraj (5) - Printaj - #