Gljivarila sam doma, prilično izluđena od današnjeg dana. U pozadini su se vrtjele RTL-ove vijesti. Slušala sam, kao i uvijek, jednim uhom. Bezveze, pozadinska buka, nešto da mi drnda u praznom stanu.
Prilog sa suđenja Mladenu Šlogaru. Svjedočenje Hodakovih. Mogu oni biti sto puta političari, face, odvjetnici, važni ljudi, ovo ili ono, danas su u toj sudnici bili roditelji. I to roditelji koji su izgubili svoje dijete.
Naravno, njihovo je svjedočenje informacija. Da sam urednik, netko bi danas bio na tom suđenju. Izvještavao, donio slike. Možda zaustavio Hodakove za izjavu. Da sam možda televizijski urednik, imala bih kadar iz sudnice, sigurno. Susret roditelja i osumnjičenog za ubojstvo njihovog djeteta. Ne bih stavila njihovo svjedočenje. Ne bih stavila te slomljene, tužne ljude koji lome ruke da se ne rasplaču pred kamerama.
Nije ovo protiv RTL-a, nisam gledala druge vijesti, ali za očekivati je da je isto ili slično. Nekako samo mislim da moramo negdje stati. Negdje mora biti granica. Negdje moramo reć, oke novinarski možda je zanimljivo, ali ljudski ćemo pustiti na miru. Negdje ćemo odlučiti biti prvo ljudi, a onda... urednici ili novinari ili... Je, novinarski je, televizijski, jako zanimljivo snimati ih baš takve i baš tamo. Ljudski nije. Jebiga.
I samo da se razumijemo: da ta slika doprinese ičemu dobrom, da oslika neku širu priču, ja bih rekla, okej. Neka. Ali ovako? Ne. Samo smo lešinari, zajednički, oni koji snimaju i mi koji gledamo.
|
