kismet
Ima onih dana koji se dogode i nakon njih ništa više nije isto.
Dana od kojih pletemo osobne mitove. I pričamo, jer pričamo važnu priču u kojoj smo mi glavni junaci, mi siječemo glave zmajevima i spašavamo princeze ili smo princeze koje nakon godina čamljenja u nekoj zabitoj kuli konačno dočekujemo princa, osloboditelja, spasitelja. Uljepšavamo te dane, urezujemo ih u svoje osobne kalendare, mjerimo vrijeme od njih. Postoji doba prije i doba poslije tog dana. Ako smo sretni, pričamo priču o svakoj minuti tog dana, o svakoj riječi, pogledu, uzdahu, dodiru, psovki. Pričamo priču o milijardu boja za koje ni ne postoje nazivi, možda to i nisu posebne boje, možda je plava uvijek plava, svijetla ili tamna, i nema tisuću i sedam podvrsta, nego samo jednu, zaboga, plava je plava kako god okreneš, ali to je plava u tom danu, u tom jednom jedinom danu i ona nešto znači, baš kao što i tramvaj koji prolazi onuda odjednom nije samo tramvaj koji uvijek prolazi istim putem, nego je to sada kulisa, to je sada stvar koja ima značenje i pričat ćemo, govorit ćemo priču o danu u kojem je nebo bilo baš te neke plave boje i vjetar je mirisao na prve pipke zime i tramvaj je cvilio skrećući u Draškovićevu ili u bilo koju ulicu bilo kojeg grada, i slušat će nas jer se takve priče slušaju, svi ih slušamo u nadi da će jednom, kada i mi doživimo jedan takav dan, netko slušati nas.

A mene fascinira onaj dan prije. Ne bilo koji dan prije, nego DanPrije, onaj dan kada je plava bila plava, i tramvaj je bio tramvaj, i Draškovićeva je bila samo jedna u nizu prljavih gradskih ulica po kojima vjetar nabacuje lišće kao da s njime igra neki čudnovati ulični fliper, i ona žena koja prodaje cvijeće je samo žena koja stoji na tom mjestu dan za danom i prodaje cvijeće na tom mjestu dan za danom i čije lice ne pamtimo kad prođemo kraj nje, jer je to DanPrije, dan u kojem se ništa važno ni sudbinski nije dogodilo, jednostavno dan, dan koji dođe i prođe, i kojeg bismo se teško uopće prisjetili da nije bilo DanaPoslije, a kad se pojavi dan poslije, cijeli se kalendar, svi se naši zemaljski dani nekako preslože prema njemu, on ispadne iz kalendara kao što ispadaju kovanice iz poderana džepa i povuče za sobom sve ostale dane, složi nekakvu nisku i odjednom sve što slijedi kasnije dobiva drugačiji miris, gotovo da možeš opipati vrijeme koje te grli i privija uza sebe, tvoj osobni mit, priča u kojoj si ti junak, vitez, mač koji siječe zmajevu glavu i princeza koja je dočekala spasenje, sve u jednom.

Zamisli, ustaješ ujutro i pereš zube i spremaš doručak i pokušavaš pronaći čarape i kupuješ novine i juriš na autobus da ne zakasniš i čitaš novine ili čitaš novine nekome preko ramena, a taj netko te strijelja pogledom ili se mrgodi i namješta, a ti si misliš kako je sebičan, zašto bi uopće itko sakrivao novine, i je li uopće pristojno zuriti nekome preko ramena, i stižeš na posao taman da sukneš prvu kavu, i smješkaš se konobaru i odrađuješ svojih osam sati, zamarajući se tablicama i porukama i pozivima i ponavljaš isti ritual povratka kući, čitajući večernje izdanje nekome preko ramena, sve do povratka kući, večere i muvanja po stanu, što radiš svaki dan i više uopće nisi ni svjestan milijuna navika koje čine jedan dan, svaki dan, zašto bi ih uopće i pamtio kad tvoje tijelo radi na automatskom pilotu i prolazi sve tvoje dnevne rituale bez zastajkivanja, kao dobra služavka koja čini sve da ti ugodi. I govorimo sebi kako volimo tu svoju rutinu, kako je ona dobra, čini dobro našem zdravlju, nema stresa, mir i nirvana, i sve je gotovo savršeno, mirno i polako teče u nekom usporenom filmu u kojima nema kadrova koji strše i nema akcijskih scena, a onda se dogodi nešto, bilo što, nešto, neki običan događaj koji ti potjera krv po žilama i odjednom sve dobiva smisao, i ustajanje i konobar i kava i posao i virenje preko ramena.

Radiš nešto tisuću puta, ponavljaš kao da iščitavaš neku dobro poznatu priču, a onda se dogodi nešto što to zauvijek promijeni i ti nekako u one sinapse, neurone, štoli, upišeš dan kad si to nešto radio posljednji puta i upamtiš svaki detalj i odjednom je stara navika postala važna, toliko važna da ti tjera suze na oči, ta glupa navika, kao da ti sada netko otme prvu jutarnju kavu, nema je, ukinuto, oduzeto, ne postoji, što bi onda, što bi radio tih 15 minuta ujutro i bi li jutro bilo drugačije nego ranije?

Zamisli da te netko, nešto natjera da daš neki naziv svojim nedjeljnim poslijepodnevima, da im daš smisao, misao, bilo što, bi li onda nedjeljna poslijepodneva bila drugačija ili bi bila ista, bi li zauvijek jednako gledao izležavanje ispred televizora ili bi te nešto natjeralo da promijeniš rakurs?

Zanima me, taj DanPrije, dan prije nego se sve promijeni, a bilo bi dobro, stvarno bi bilo dobro, da bar taj DanPrije donese neku najavu, da vjetar puhne drugačije, da se oblaci razmjeste na nov način, da se dogodi nešto, bilo što, neki znak, mi ljudi stvarno patimo na znakove, neko upozorenje da ti kaže, da ti najavi, da te podsjeti da sutra zapamtiš svaku stvar, svaki pokret, svaki dodir, svaki osmijeh, svako rame preko kojeg se naviruješ, baš sve što možeš upamtiti, jer sutra je dan koji ti preokreće svijet tako da, kada jednom budeš pričao tu priču, ispričaš svaki detalj i kažeš da si, čim si se probudio, znao da je to dan kada ćeš, barem na kratko, vjerovati da je sve moguće, da postoji smjer i putokaz i sudbina.