24.03.2009., utorak
Once a mistake, twice an arrangement, three-times it's jazz!
Uspomena: imam 10 godina i teta me vodi na prvi jazz koncert u životu. Tetak svira klarinet. Ja, naravno, nemam pojma što je to jazz. Ono što čujem je u najmanju ruku čudno. Krivudava, nepravilna melodija, svaki instrument ima svoju melodiju i kao da se međusobno svađaju, neki čudan ritam, šuškanje ritam sekcije, zavijanje klarineta... Ne mogu reći da mi se nije svidjelo. Bila sam zapanjena, začuđena, nisam mogla uopće opisati što mislim o tome što se zbiva ispred mene. Što je to? Glazba? Kakva je to zaboga glazba? A ljudi oko mene lupkaju nogama u ritmu, pucketaju prstima, vruća je ljetna večer, znojave kamene ulice, žamor, zveckanje čaša... Vruće, eto kakvo je bilo - vruće. Vruće oko mene, u mojoj glavi, zbunjujuće, vruće.
Uspomena: kad sam imala 14 godina, imala sam želju samo ući u BP Club. Onako, ući samouvjereno, kao da ondje spadam. Sjesti tamo i slušati. Ušla sam prvi put sa 17. Samouvjereno, odlučno, sigurno, kao da onamo pripadam. Sjela sam za stol, gledala slike po zidovima, slušala onu istu krivudavu, čudnu, šušketavu glazbu koju sam tad polako upoznavala (stvarno polako), naručila svoje piće (mislim da sam novca imala tek za kavu ili nešto takvo) i slušala. I sjećam se, dobro se sjećam, trenutka kad se na pozornicu popeo klavijaturist i sjećam se ženskog kvarteta i kako su - bez mikrofona - grunule. I neke sjajne jazz dame pored mene, sjajni svirači, žamor koji su utišale tim gromkim zajedničkim pjevanjem, konobari koji domahuju iza mojih leđa... Vruće, eto kako je bilo taj prvi put. Vruće.
Uspomena: ušla sam u Dinatonov dućan u centru grada, u onaj dućan u kojem je radio onaj simpatični striček kojeg više nema, onaj dobrodušni čiča s bradom. Tugaljiva ja, tugaljiva jesen, tugaljivo vrijeme oko nas. Sviralo je nešto... sjećam se da sam stala na ulazu iznenađena, i pitala što je to? Što je to, zaboga, a došla sam po Verdija, sjećam se, tad sam svaki mjesec kupovala jedan CD klasika. Čiča se nasmijao, izvukao CD - Miles Davis, Kind of Blue. Sjećam se i pjesme koja me tako opčinila prvi puta: Freddie Freeloader.
Uspomena: vodim prijateljicu na Springtime Jazz Fever. Uzbuđenje, sjećam se tog uzbuđenja. Veliko gostovanje, ne sjećam se više tko. Nije ni važno.
Na kraju, pitam kako joj se svidjelo.
- Nikad ne bih za tebe rekla da slušaš jazz, ti si preživa, nervozna, jazz je za štrebere i šminkere.
I dan danas mi je ta rečenica urnebesno smiješna.
|
- 16:30 -
Komentiraj (5) -
Printaj -
#
|
