17.03.2009., utorak
something old, something new
Stavit ću tu jedan jako stari tekst koji jako volim.
Nisam ga se slučajno sjetila, ali razlog mojeg prisjećanja njega ostat će tajna.
Najbolji dio s njim mi je što ga nisam izmislila.
I što bih sličan mogla napisati sada, ali bih vjerojatno dio morala izmisliti, ili bolje - zamutiti.
Jedan dio razloga za prisjećanje jest današnje jutro koje me natjeralo da umrem od smijeha najglasnije što mogu i pomislim kako bi netko trebao staviti kameru na glavu i snimati Zagreb od zore do... ne znam, do usred noći.
Naime, u roku deset minuta otkako sam sišla s autobusa od gospođe 60+ sam saznala da su nju njeni starci "udali kao konja", što god to značilo, dobro znam što to znači, o specifičnim udvaračkim navikama bosanskoposavskih mužjaka (doš'o moj stari staroj, uz'o novine i još ih naopako okren'o jer nije znao čitat. a ona jadna pomislila 'gle učena čovjeka' i otišla za budaletinu). Majke mi, ne izmišljam. Onda sam saznala i da se prije podneva pije bijelo vino, a poslijepodne konjak.
Pa sam izašla van gdje me dočekala prvo ciganka s pekinezerom (pekinezerom?!), a potom i jedna mlada ciganka utegnuta u Victoria Beckham trapke koja mi je ponudila da mi gata. Kad sam joj rekla da sori, al fakat ni kune u džepu nemam, onda mi je rekla da će mi ovaj put za džabe, a drugi put ću joj platit nešto. Tu sam pukla i rekla, ajd stara, gataj, i u tri minute saznala da sam važna osoba koja će nešto jako ibervažno napraviti i da imam dobro srce. Kad je vidim drugi put, majke mi ću joj neš dat. Međutim, tetka koja tam dijeli neke letke il nešto me napala da kaj ja pričam s njom, da su to ciganska posla, da pogle je kak izgleda i kak je obučena, da ovo da ono i da kaj mi je rekla. Ispalo je, naime, da je njoj obećala neko nasljedstvo, nešto, pa je sve otišlo vrit.
I onda sam takva nasmijana, umirući od smijeha u stvari, susrela par koji susrećem već mjesecima svako jutro. Dolaze do kompleksa poslovnih tornjeva i provedu par minuta u zagrljaju, i onda svatko svojim putem. Srećem ih već mjesecima i sad mi već dođe da ih pozdravim, mislim stvarno da je red.
No, moj tekst radi kojeg sam ovo pisala.
Želim i vama jedan ovakav dan.
Zagreb je najljepši nakon što ga opere kiša pa se počne presijavati onaj neukusni neon po pločnicima. Još je ljepši nakon kišnih večeri, kad prolaziš i gledaš lica nagurana u izlog nekog od kafića u centru, otvaraju se vrata, zapuhuje te dim, smijeh i poneka odbjegla rečenica...
Ona hoda Zrinjevcem. Ima na zagrebačkim ulicama mnogo ljepših djevojaka od nje, samopouzdanijih, blještavijih, onih koje svoju ljepotu nose kao manifest. Plavokosa je, ne pretjerano lijepa - obična. Obične duge plave kose, običnih crta lica, običnog tijela utegnutog u traperice. Nekog običnog dana, recimo da je dan, a ne večer, i da nije upravo prestala padati kiša, i da moj voljeni Zagreb nije neočekivano bljesnuo, da žurim nekamo, da jednostavno ne gledam..., prošla bi pored mene neprimjećena. Ali Zagreb je savršen, od lokvica vode pod mojim stopalima, do oblačnog neba prošaranog sivim, kao da je to nekakva crno-bijela fotografija, kulisa, a ne nebo, ja imam svo vrijeme na svijetu da s noge na nogu prođem po jednoj od svojih najdražih zagrebačkih ulica, do Glavnog kolodvora, dovoljno sam umorna da mi je glava blaženo prazna, dovoljno sam sretna jer je sve nekako na mjestu, kako bi trebalo biti, i ona mi upada u kadar. Škljoc.
Obična djevojka. Traperice, nimalo šminke, kišobran. Dotjerana, ali ne onako "zagrebački". Nekako - neprimjetno. Zvoni joj mobitel. Približavamo se jedna drugoj, ona po torbici traži mobitel, ja šetuckam s noge na nogu i igram se pogađanja. Tko je zove? Kamo ide? Možda prijateljica. Možda dečko. Možda mama.
Uzima mobitel i smije se u zrak. Ima različitih osmijeha. Glasnih, hihotavih, unjkavih, rezerviranih, tihih, onih stisnutih duboko u usne, onih lažnih, prevarenih, umornih, nasilu istjeranih... A ima i ona rijetka vrsta osmijeha, kad se prvo nasmiju oči, pa obrve i osmijeh se spušta kao zavjesa, prvo na lice, pa na vrat, pa na čitavo tijelo, koje se promatraču na očigled opušta, sve do koraka koji odjednom zapleše po pokisloj ulici. Škljoc.
Ah, igram se pogađanja dalje, ide na prvi dejt. Glas joj titra, nasmijan, vedar, radostan. Sigurno je On. Sigurna sam. Pravim se da me zanima raspored letova na izlogu turističke agencije, a zapravo čekam da prođe pored mene, da otkrijem jesam li u pravu, je li to On s druge strane, taj mogući, potencijalni On, taj netko tko se možda jučer pojavio u njenom životu i natjerao joj smijeh u stopala.
Dobro, dobro - govori ona u slušalicu - čekat ću te, nije bed, stvarno.
Sad se i ja smješkam, onako, možda nije prvi dejt, možda je to rijedak primjer prave ljubavi.
Neki joj se dečko brzo približava iza leđa. Hm.
Poklapa joj rukama oči. Iznenađena je, zbunjena, gleda u slušalicu. Odjednom, iz nje provaljuje smijeh. On se također smije, običan dečko, obična cura, obična večer u po ničemu posebnome gradu.
Htio sam te iznenaditi, govori joj.
Gdje bi htjela ići? pita je.
Definitivno je prvi dejt, zaključujem. Nisu se poljubili, ali stvarno je pitanje trenutka. On ne skida pogled s nje, ona je onako, stidljivo, pognula glavu i gleda ga kroz kosu.
Gledam ih dok odlaze prema Trgu. Prsti im se ovlaš dodiruju, onako, kao slučajno.
I odjednom, nešto je čudno - u gomili ljudi, samo su oni vidljivi dok plešu pločnikom.
Kako često uspiješ vidjeti početak ljubavi, i čežnju, i iščekivanje i radost i - nadu?
|
- 17:05 -
Komentiraj (10) -
Printaj -
#
|
