Danas si me zaskočio iz kuta ormara, između uredno složenih košulja i kutija s nevažnim fotografijama. Danas si me zaskočio iz buke starih pisama, iz smijeha starih šala, iz rastrganih razgovora pred zoru, iz nemira koji prolazi ispod mostova kojima smo zajedno trčali tisuću puta – reci, ako pamtiš, jesmo li uopće primijetili zelenilo vode ispod nas? Danas si se pojavio usred dana, ispod nazeblog sunca i rastrganih oblaka, danas si se pojavio u izmaglici koja se previja iznad grada, danas si izvirio iz mog džepa i nastanio se na stranicama moje knjige. Danas si se ukazao pred mojim očima, živ u oblaku mirte i lovora, danas si bio ti i zrak je bio zelen od rijeke, od umorne, široke rijeke koja se slijeva niz zidove, i žut, žut onako kako su žuti glasovi na kolodvoru, kako je žut glas one umorne žene čiji staccato najavljuje polazak za jug, žut onako kao što je žuto nebo iznad tračnica i onako kako je žuta ljetna terasa u rastočeno, crvljivo podne. I govorio si, danas, govorio si o ostancima i odlascima, govorio si o otocima, govorio si o ljubičastim cvjetovima u sumrak, pričao si stotine tisuća priča, ali nisam te čula i nisam te mogla čuti jer sam gledala negdje iznad krovova, daleko iznad krovova, tamo gdje naš grad prestaje biti gradom, tamo odakle se ona rijeka slijeva ispod onih naših mostova, tamo gdje nema žutog i zelenog, tamo gdje me sanjivi prsti vlage vode kroz čemprese i njihove prosute suze.
|
