Budi bolji dio moje noći. Onaj dio u svitanje, kad se svijetli nebo i kad se sudaramo sa sjenkama po zidovima, kad pušimo posljednju cigaretu smijući se crvenom odsjaju na goloj koži. Budi bolji dio mojeg mraka, moj trenutak pjesme i moj trenutak radosti, kad ne pitamo i ne slušamo i ne bismo smjeli, ali ne pitamo, ne smijemo, ne govorimo, ne šapućemo i svejedno puštamo te sjenke i taj odsjaj i tu zoru da vrište pored nas.
Budi bolji dio mojeg mora, budi tu dok ležim na hladnom kamenju i izmišljam nazive zaboravljenim stvarima. Budi junak mojih priča, budi onaj po kojem su one žive pa sam živa i ja, budi onaj koji čini da moja stopala snivaju skrivene kutove poznatih ulica.
Budi onaj zbog kojeg kazaljke nekako drugačije šetkaju, zastajkuju, bježe sa zidova, budi onaj čiji prsti upiru u moju kožu, istražujući, osvajajući, zauzimajući, otimajući, budi onaj čije me oči prate dok se gola i umorna ogledavam po praznim zidovima, po tuđim usnama.
Nisam ja autor, ali objavljujem s dopuštenjem. Jer mi je baš lijep tekst.
|
