možda se dogodi, kad najmanje budem očekivala, kad budem prolazila kroz svoj dan, kroz svoje dane, kroz svoje subote, kroz svoja subotnja poslijepodneva zapravo, možda se dogodi dok budem smišljala svoje priče i svoje riječi i svoje rečenice gledajući kroz prljavo staklo autobusa, možda se dogodi kad se stisnem na jastuku i u polusnu budem zamišljala da si ti glavni junak mojih noći i prva misao mojih jutara, možda se dogodi kad se nasmijemo u istom trenutku, kad se prepoznamo u pjesmi koju smo zaboravili, a koja nas zaskače kroz umorni glas radijskog voditelja u nekoj kišnoj večeri, možda se dogodi kad preturajući po starim fotografijama pronađemo neko izgubljeno lice, možda nas sve zaskoči u nekoj jeftinoj pjesmi, između nekih otrcanih stihova u koje godinama ne vjerujemo, možda se dogodi u nekom krivom koraku, u nekoj riječi koja naizgled ne paše u priču, možda se jednostavno dogodi i možda, samo možda, taj trenutak čarolije i prepoznamo.
znaš o čemu govorim?
o onim trenucima koje krademo od pameti, od stvari koje radimo i koje moramo raditi... o bjegovima, o svakom trenutku u kojem glumimo da smo netko drugi, gospodin i gospođa nepoznati, o parkiranju pored ceste, o sporednim ulicama, o rukama sapletenim iza leđa da nitko ne vidi, o svemu što se ne može planirati, zamisliti, izmisliti, ali se može nadati i sanjati i priželjkivati.
znaš?
priželjkujem povratak u vrijeme kad su priče neodređene i neispričane, kad tek smišljamo neke priče i stvaramo buduće mitove, u vrijeme kada tvoja stopala tek iscrtavaju poznate mape grada, kad rukama dodirujemo najviše grane.
i možda se dogodi. možda pronađemo polugu kojom će naš svijet izletjeti iz orbite, na jednu večer, u jednu bezveznu, običnu, subotnju večer, u vrijeme kada nas lome papuče na podu i loš program na televiziji.
|
