Sve stvari koje trebate, želite, mislite. Sve što biste mi rado rekli, a komentari su vam glupasti. Sve što vam padne na pamet. Bolja sam s mailovima nego s komentarima. Mnogo, mnogo bolja.
Sluša se:
Andrew Bird
POP Depresija
Arcade Fire
!!!
Ella Fitzgerald
Angus & Julia Stone
Rebel Star
Čita se:
Alice Munro
Dario Džamonja
Tom Waits
Blog mi više nije ružan zaslugom Zrine koja je preuzela stvar u svoje ruke i odignorirala moju posvemašnju tulavost za pitanja HTML-a.
26.10.2008., nedjelja
i want to be left alone
Užasno sam originalna: kad me bliske osobe pitaju koji mi je kurac zadnjih dana, odbijam pričati, odbijam objasniti, odbijam reći bilo što i pozivam se na svoje ustavno pravo da šutim, da zamišljeno i mrgudno hodam po stanu, da puštam samo glazbu koja je osmišljena isključivo i jedino za trenutke kad čovjek ima mentalne i emocionalne turbulencije bez obaveznog vezivanja, ne samo turbulencije nego i prave havarije i padove, pozivam se na svoje pravo da me svi ostave na miru, da me nitko ništa ne pita, ponajviše da me ne pitaju "što je" i "kako je" i "je li sve u redu". Uvrijedim se, štoviše, kad me odbijaju pustiti da se mrgodim u svom ćošku i da na svako pitanje odgovaram jednosložnim rečenicama. A onda kad konačno prokuham to što me muči i gnjavi i što tutnji u daljini kao neko nevrijeme koje će doći, znaš da će doći, i jedino čeg se možeš sjetiti je da nisi pospremio veš i da nisi zatvorio prozore, e pa kad se konačno pomirim s time da ću u stanu imati poplavu jer će nevrijeme doći brinula ja ili ne, onda svoj jad istresam na blogu pred odabranim brojem savršeno nepoznatih ljudi, istom logikom kojom u ovakvim stanjima u širokom luku izbjegavam sve bliske ljude (a njih je, oh toliko mnogo) i redam kave s ljudima kojima jedva znam pogoditi ime. Prezime? Dotle još nismo stigli.
Želim biti sama. Idealno, želim biti sama i na pustom otoku, na vrhu planine, ispod jastuka, negdje gdje nema nikoga, gdje nitko nema nikakvih očekivanja niti traženja, gdje nitko ništa ne pita, gdje nema nikakvih objašnjavanja, gdje se ne mogu krenuti zbližavati i onda se zasrati ili sve zajebati, negdje... I da je voda u blizini. I gdje mogu do mile volje stoput proživjeti i preživjeti i ponavljati si da sam jaka i hrabra i nesalomiva pa možda nakon nekog vremena siđem s te kule i povjerujem u to.
I seem to have loved you in numberless forms, numberless times,
In life after life, in age after age forever.
My spell-bound heart has made and re-made the necklace of songs
That you take as a gift, wear round your neck in your many forms
In life after life, in age after age forever.
Whenever I hear old chronicles of love, its age-old pain,
Its ancient tale of being apart or together,
As I stare on and on into the past, in the end you emerge
Clad in the light of a pole-star piercing the darkness of time:
You become an image of what is remembered forever.
You and I have floated here on the stream that brings from the fount
At the heart of time love of one for another.
We have played alongside millions of lovers, shared in the same
Shy sweetness of meeting, the same distressful tears of farewell-
Old love, but in shapes that renew and renew forever.
Today it is heaped at your feet, it has found its end in you,
The love of all man's days both past and forever:
Universal joy, universal sorrow, universal life,
The memories of all loves merging with this one love of ours-
And the songs of every poet past and forever. (Tagore)
Ponekad pomislim da bi bilo dobro, stvarno dobro, onako lijepo dobro, isključiti svijet kao što isključuješ svjetlo, pritiskom na prekidač i puf!, svega nestaje, ali ne nestaje zapravo, nije svijet nestao baš sasvim, nije nestao kao što nestaju pčele, jednostavno je ostavljen u nekoj žici, u nekoj kutiji, ostavili smo ga da kuca na vrata i pokrili se jastucima po glavi. Bilo bi dobro imati takav prekidač, kad ti dođe, kao što meni dolazi danas, da jednostavno klikemo taj prekidač i da se taj dan jednostavno ne događa, da se svijet ne događa i da se mi ne događamo svijetu. Ne bi nam zvonili telefoni, ne bi bilo čudnovatog programa na televiziji, ne bi bilo novina, računala, ne bi bilo nikoga i ničega i nisam sigurna, ali nadam se, da bi u tom ničemu, u tom suspendiranom i čudnom svijetu, bila samo tišina.
Što bismo radili da je tišina? Pazi, sve je vani, zaključali smo se od njega i sakrili, nema ga, nema nas, i što bismo radili? Smiješno je ovo, vidim te pred sobom, vidim tvoje lice i tvoj osmijeh, kad bi se svijet mogao zaključati i otjerati na neko vrijeme, sigurno bih ga otjerala i zaključala s tobom, sigurno bih se s tobom zavukla ispod deke i sigurno bih se s tobom smijala kao malo dijete, i vikala "jesmo ga" i sigurno bih s tobom prislanjala glavu na vrata i osluškivala što želi reći, taj svijet, ta velika, prekrasna, opasna, predivna kugla, ali sigurno bih i izjurila van, njemu u susret, toj omraženoj i divljoj košnici ususret, sigurno bih se veselila njegovom nemiru, njegovim bojama, njegovim trakama magle koje se povlače po prešarenim krošnjama stabala ujutro.
I razmišljaš li kad, stignemo li uopće razmišljati, ti i ja, koje je čudo ova jesen, ne samo ova, koje je čudo svaka jesen, mislim kao pojam i kao ideja, zamisli, iz nečeg zelenog odjednom taj netko, taj kreator jeseni tko god on bio, zaključi da će imati tulum, pa ostavit ćemo malo zelene, misli on ispočetka, ali u stvari, daj tu crvene, taaaako, sad još nalij sve nijanse žute koje možeš pronaći u spektru, baš sve nijanse, sve koje možemo zamisliti uopće, izmisli neke nove, pa dovedi malo crvene i ljubičaste i smeđe malo isto, i bakrene i zlatne i premreži sve to plavkasto sivim trakama magle, razvuci ih kao šećernu vunu po tom zelenom i smeđem i bakrenom, razvuci ih i povuci i dodaj svemu tome sunce, i neka bude crveno, neka bude narančasto, neka bude divlje i ludo i žestoko, neka bude najbolje sunce ikada, i usput učini da svijet bude malo hladniji, da se na tom zelenom i žutima i crvenom i ljubičastom i bakrenom sakuplja rosa ujutro i ubaci usput sve te divlje mirise, miris ranog jutra i jutarnje hladnoće, miris kestena, miris kukuruza, miris kuhanog vina, miris cimeta i kolača, miris svijeća.
Sve je to u tom svijetu, u tom kaosu, u tom žamoru ideja i misli i ljudi, i ponekad ja, istina, želim izbaciti sve te boje iz očiju, ugasiti svjetlo i sakriti se kao dijete koje se sakriva od čudovišta iz ormara. A ponekad, opet istina, zamišljam da jednostavno ulazim u sve to ludilo i šarenilo i nestajem u njemu zauvijek...
...pa nemojte klikat ako ste supertankoćutni jer ću sve komentare koji me granično uzrujaju brisat.
Dakle, ide/idu mi na kurac, i to ne na kurac u smislu kako ti gužva ili promet u Zagrebu idu na kurac, nego na glomazno konjsko spolovilo sljedeće:
- ljudi koji imaju otvorene profile na fejsu i onda seru da je fejs zadnji džubar. Dobro, nek je fejs zadnji džubar, vjerojatno i jest, ali postoji i opcija brisanja profila, ti genijalna osobo koja si toliko iber kul da si iznad toga. Moš mislit.
- ljudi koji se zgraaaaaaaaaaaažavaju nad žutilom. Njih to, naravno, ne zanima. Oni su duhovni He-mani i gospodari svemira, njima se, pazi, bljuje ako slučajno padnu na neki granično žuti sajt. Nabijem na kurac, idite u samostan.
- reality showovi na telki.
- glupe koncepcije reality showova prema kojima ljudima dajemo neku lovu e da bi govorili najintimnije stvari o sebi koje pod normalno ne govore ni najbližim ljudima, a publika plješće u studiju.
- ljudi koji se zgražavaju nad golim slikama poznatih voditeljica.
- ljudi koji imaju potrebu napomenut da je "svijet otišo u kurac".
- ljudi koji imaju potrebu širit evanđelje kvalitetnog života.
- debili kojima žmigavci služe ko dodatna oprema pa čekaš na kružnom toku a debil kojeg trebaju opsjest buhe stotnu deva naravno ne mora drugima reć da on skreće.
- debili koji te zagrade na parkingu pa sjebeš trubu.
- ljudi koji imaju potrebu svoje frustracije izurlat na tebe.
- ljudi koji ti prodaju truli luk.
- bastardzi koji ti u listopadu hoće prodat jagode.
- ljudi koji ti pokušavaju pored tebe žive disciplinirat dijete koje uopće ne treba disciplinirat jer se ponaša točno kako se očekuje od 5-godišnjeg djeteta da se ponaša.
- ljudi koji te imaju potrebu ljubit i grlit iako si niste superduperdobri i iako ste u više navrata pristojno rekli da vi ne obavljate grljenje.
- svi koji aplaudiraju zabrani pušenja.
- svi koji mi danonoćno govore da je super kaj sam koooonačno prestala pušit. drop dead.
- svi koji nagađaju tko je ubio Ivanu Hodak.
- svi koji misle da se problem mafije rješava jednim prosvjedićem, a istodobno nemaju problem s davanjem kava i bombonijera doktorima i medicinskim sestrama.
- svi koji seru o mitu i korupciji ali nikad ne prijavljuju iste.
- sve jebene banke i kartične institucije koje mi doma šalju unaprijed odobrene kreditne i revolving kartice i gotovinske kredite koje samo moram pokupit i spremit se u dužničko ropstvo.
e da.
i posebno na kurac nabijem ljude koji mi šalju mailove o tome kak je svijet krasan a ja sretna ilustrirajuć ih slikama gladne i unakažene djece. vas posebno nabijem na erektirano spolovilo nekog sifilisom zaraženog tapira.
---tbc...
Ponekad mislim da će posljednji dan izgledati tako obično. Neće se dogoditi ništa spektakularno. Neće biti buke ni praska ni vatre ni vatrometa. Neće biti ni čudnovatih osjećaja ni predosjećaja ni emocionalnih oproštaja. Posljednji će dan jednostavno biti jedan od sivih zagrebačkih četvrtaka, zapravo, bit će sivi zagrebački četvrtak poslijepodne, oko pet poslijepodne, umoran i iscrpljen, četvrtak na kojeg se vikalo i psovalo i koje se mrzilo i kojeg se plakalo i kojeg se napola spavalo. Bit će siv i umoran dan, zapravo neće biti siv, i uopće ne znam zašto se danima koji su kao loši nalijepila ta boja... Bit će žućkast, s oblacima kroz kojih se probija bijela svjetlost koja u stvari nije svjetlost nego odsjaj neke daleke, za nas prošle svjetlosti, odsjaj proljeća i ljeta kada od sunca jednostavno ne možeš pobjeći, odsjaj prošloga.
Bit će to jedan dan u kojem umorno promatraš svijet iz automobila, a automobil ti stoji jer je četvrtak jer je pet poslijepodne, jer je to Zagreb, ma i da nije Zagreb, da je bilo koji drugi grad, isto bi bilo.
I usred tog dana, takvog dana, koji bi trebao biti posljednji, stvarno bi trebao, trebali bismo nakon takvog umornog dana iz kojeg smo prognali i smijeh i maštu i bilo kakav dašak uzbuđenja, doista bismo trebali reći dobro, dosta je, trebali bismo zaključati vrata i baciti ključ, trebali bismo jednostavno odustati.
Bojim se, ponekad.
Bojim se da ću se jednog jutra probuditi, a moj život će biti niz takvih promašenih i umornih četvrtaka u kojima dan provodim stojeći u koloni i osluškujući - odjednom izrazito bučno i glasno - kako mi srce lupa i da volim te promašene slike i metafore, rekla bih da lupa kao bubanj, udara, vrišti naglas i čudno mi je, stvarno mi je ponekad čudno, kako taj ritam mog srca, kako to njegovo vrištanje iz mojih grudi, uspijeva nadglasati i promet i brisače koji škripe i radio.
Bojim se ponekad.
Bojim se nerazumijevanja, bojim se onakvih pogleda, bojim se rastanaka koji se jednostavno dogode jer se priča iscrpila a nitko nam nije rekao da će se iscrpiti, bojim se trenutaka kada vrištim romane u sebi, a jednostavno ne uspijevam pronaći način da ih istisnem, ispljunem, bacim van, šutnem iz sebe.
Pa umjesto toga osluškujem divljački tadam-tadam-tadam-tadam.
Tko danas nije vidio Nikolinine cice? Objavili su ih čak i "ozbiljni" mediji. Mislim, neš ti skandala: cura koja super izgleda i bez Photoshopa (očito) se slikala u toplesu i poslala slike dečku. Jao, razvrata.
Nego, nije zato carica. Ne, ne, ne.
Proteklih par godina na portalima raznim i u medijima raznim završavali su razni celebi i polucelebi s pornjavama kućne radinosti, s jezikom duboko u ždrijelu drugih osoba koje nisu njihove zakonite i tako dalje, uostalom znate kaj ste gledali. I svaki put kad bi se tak nešto dogodilo, čak i relativno nevino, poput cica Blanke Vlašić, dobili bismo neki iz sljedeće obitelji komentara:
To nisam ja.
To je fotomontaža.
To je neka cura koja mi sliči.
To nisam ja jer ja imam drugačiju frizuru od osobe na slici.
Ja već godinama nemam tak glupu frizuru.
Ja nemam madež a osoba na slici ima.
To su kriminalci pustili u javnost.
Angažirao sam svog odvjetnika i sve ću vas tužit.
To su laži i podmetanja zavidnih ljudi.
Zavide mi na uspjehu.
I moj osobni favorit:
U Hrvatskoj će ti oprostiti sve osim uspjeha.
Zato je Nikolina kraljica.
Jer nije rekla niti jednu od rečenih bljuzgi, nego je kulerski rekla da se jednostavno morala slikati jer je ambijent bio jeben, a rasvjeta svjetska. You go, girl!
Malo prije mature, netko se sjetio pitati nas, nas maturante, bezobrazne, drčne, kurčevite klince, što ćemo biti kad odrastemo konačno, kad konačno uplovimo u ono što se naziva odrasli svijet, kad postanemo pametni i odgovorni i svakakvi. Trebali smo biti generacija fotografa, istraživača, pisaca, umjetnika, filozofa, znanstvenika. Trebali smo divljati i srljati i ludovati i činiti svakakve pogreške i sanjati neke bolje svjetove. Trebali smo - tako smo si barem obećali - živjeti neke iznimne živote.
Ali ljudi ne žele iznimne živote. Ljudi većinom ne žele čudesnost. Ljudi ne žele biti posebni, iznimni, drugačiji, ljudi ne žele sanjati velike stvari jer velike stvari donose i velika razočarenja. Čudesno je... pa, budimo iskreni, čudesno je bezveze. Što imaš od čudesnosti? Uzmi neki relativno dobar posao i odmah ga prihvati kao takvog, kao posao i nemoj puno razbijati glavu oko toga što to jest i što to znači i jesi li sretan, to je posao i na poslu nije nužno da budeš ludo sretan i zadovoljan, nužno je da budeš taman toliko sretan da ti bude podnošljivo i da plaća bude taman dovoljno dobra da budeš zadovoljan, da platiš račune i režije, da obučeš sebe i djecu i da ti na kraju ostane i za neku sitnicu koja te još veseli. Uzmi relativno dobar brak, bez prevelikih potresa, nađi zajednički jezik i pusti da stvari idu svojim tokom, polako.
Što će ti čudesno? Što će ti drugačije i iznimno? Ljudi koji traže čudesne stvari završe ostavljajući obitelji i razbijajući poslove, završe neshvaćeni i usamljeni, završe odbačeni. Ne treba ti to.
Čudesne stvari zahtijevaju trud. Moraš razmišljati, osjećati. Moraš paziti. Moraš se pokrenuti, moraš se kretati. Najbolje je uzeti stvari koje ne traže previše truda. Jednostavne stvari. Stvari koje su poput kaktusa, stvari koje preživljavaju bez truda i napora. I što onda ima veze ako si zaboravio, ako si zaboravio osobu kraj koje se budiš ujutro, što ima veze ako je zaboravljaš već dan, dva, pet, mjesec, godinu? To je jednostavno tako, to je jednostavno život i pitam te ja, stvarno te pitam, pokaži mi jednu osobu koja živi drugačije, samo jednu, pokaži mi nekog čiji brak ne izgleda tako, eto vidiš, to su samo iluzije, gluposti koje razbijaju našu sliku idealne sreće...
Ljudi ne žele izniman život. Taj neki balon od sapunice o kojem maštamo kao klinci, to neko beskompromisno ustrajanje u idealu nekog drugačijeg života čije okvire ne dirigiraju plaće i nadrkani šefovi ni dnevnici ni televizijski kvizovi ni papuče pred kaučem, sve se to rasprsne u trenutku kad shvatimo što to znači.
A znači početi ispočetka ponekad. Obično znači počinjati ispočetka.
Kako znam da je jesen? Gledam jutarnju maglu koja se spušta s brda oko mene. Prolazim kroz tu maglu, dremljivo mijenjam pjesme na radiju (mogu odslušati tek do nakon prvog referena - glupa navika, ADHD, ili živčanasiidok spavaš-sindrom kako kaže moj prijatelj), probijam se polako prema Zagrebu. Polako. Negdje pred Zagrebom magla polako počne uzmicati i to je stvarno prizor koji treba vidjeti, ne možeš a da se ne nasmiješ njemu, tom ranojutarnjem prizoru, magla se podigne i grane sunce, prvo jutarnje sunce, nisko na horizontu, narančasto i crveno sunce, i sve razumijem, znam, vidjela sam stotine ljepših zalazaka i vidjela sam stvarno prekrasne zore, ali ovo zagrebačko prvo sunce, ova zagrebačka jesenja zora koja me dočeka na prepad svakog jutra, koja me razbudi i razdrma i prodrma i kao da me zgrabi za ramena i potegne iz drijemeža i uljuljuškanosti kojom se probijam kroz gužvu, ta je zora nešto što me svakog dana tjera da počnem nazivati drage ljude i tjerati ih iz kreveta, tjerati ih na prozor, tjerati ih da podijele samnom tu veličanstvenu zoru.
Ponekad me jesen tako uhvati na prepad, u nedjelju recimo, u nedjeljno poslijepodne kad se sunce nekako zaustavi u svim onim šarenim stablima oko Ksavera, kad nekako uplovi u Sljeme i zaljulja se ondje, trenutak prije nego ću otrčati po vestu ili jaknu jer će nestati i stabla će opet biti samo stabla, a ne nekakva slikarija i črčkarija nekog suludog slikara na tripu...
Volim i maglu, posebno onu ljepljivu i memljivu zagrebačku maglu koja se zalijepi uz asfalt i ponekad opaziš osobu koja ti ide u susret taman na vrijeme da izbjegneš sudar, i volim kako se svjetlo raspršuje kroz maglu i volim kako magla sve priguši i učini to grubo bilo grada mekim i nježnim.
I ova me zagrebačka jesen uhvatila na krivoj nozi. Uhvatila me nemirnu, ljepljivu od nekih pustih želja i snatrenja, kao i svake godine u nekim prevažnim razmišljanjima o smjerovima i putovima i kamo i kuda i s kime, uhvatila me čudnu i naopaku, uhvatila me kako igram crveno i crno i kako se nabacujem kartama i opet trošim na kredit koji sam samoj sebi davno ukinula.
I razmišljam, između divljeg jutarnjeg sunca i magle i večernje hladnoće i u očekivanju prvih jesenskih kiša, o pravoj mjeri ljubavi.
I nekako mislim da je prava mjera ljubavi, pravi dokaz da je postojala uopće, neka mjerna jedinica koja pokazuje koliko si drugačiji nego što bi bio da ta ljubav nije došla. Ponekad tu ljubav, u kojem god se obliku pojavila, od kog god ona dolazila, zamišljam kao neke ljepljive prste koji kopaju po meni i mijese me kao komad dječje gline. Ponekad je potreban samo korak, korak kroz maglu, jedna zora više, jedna čežnja koju se bojimo imenovati da nas ne zaskoči negdje iz mraka, i polako će se početna opijenost pretvoriti u zimski mir. Možda...
