Malo prije mature, netko se sjetio pitati nas, nas maturante, bezobrazne, drčne, kurčevite klince, što ćemo biti kad odrastemo konačno, kad konačno uplovimo u ono što se naziva odrasli svijet, kad postanemo pametni i odgovorni i svakakvi. Trebali smo biti generacija fotografa, istraživača, pisaca, umjetnika, filozofa, znanstvenika. Trebali smo divljati i srljati i ludovati i činiti svakakve pogreške i sanjati neke bolje svjetove. Trebali smo - tako smo si barem obećali - živjeti neke iznimne živote.
Ali ljudi ne žele iznimne živote. Ljudi većinom ne žele čudesnost. Ljudi ne žele biti posebni, iznimni, drugačiji, ljudi ne žele sanjati velike stvari jer velike stvari donose i velika razočarenja. Čudesno je... pa, budimo iskreni, čudesno je bezveze. Što imaš od čudesnosti? Uzmi neki relativno dobar posao i odmah ga prihvati kao takvog, kao posao i nemoj puno razbijati glavu oko toga što to jest i što to znači i jesi li sretan, to je posao i na poslu nije nužno da budeš ludo sretan i zadovoljan, nužno je da budeš taman toliko sretan da ti bude podnošljivo i da plaća bude taman dovoljno dobra da budeš zadovoljan, da platiš račune i režije, da obučeš sebe i djecu i da ti na kraju ostane i za neku sitnicu koja te još veseli. Uzmi relativno dobar brak, bez prevelikih potresa, nađi zajednički jezik i pusti da stvari idu svojim tokom, polako.
Što će ti čudesno? Što će ti drugačije i iznimno? Ljudi koji traže čudesne stvari završe ostavljajući obitelji i razbijajući poslove, završe neshvaćeni i usamljeni, završe odbačeni. Ne treba ti to.
Čudesne stvari zahtijevaju trud. Moraš razmišljati, osjećati. Moraš paziti. Moraš se pokrenuti, moraš se kretati. Najbolje je uzeti stvari koje ne traže previše truda. Jednostavne stvari. Stvari koje su poput kaktusa, stvari koje preživljavaju bez truda i napora. I što onda ima veze ako si zaboravio, ako si zaboravio osobu kraj koje se budiš ujutro, što ima veze ako je zaboravljaš već dan, dva, pet, mjesec, godinu? To je jednostavno tako, to je jednostavno život i pitam te ja, stvarno te pitam, pokaži mi jednu osobu koja živi drugačije, samo jednu, pokaži mi nekog čiji brak ne izgleda tako, eto vidiš, to su samo iluzije, gluposti koje razbijaju našu sliku idealne sreće...
Ljudi ne žele izniman život. Taj neki balon od sapunice o kojem maštamo kao klinci, to neko beskompromisno ustrajanje u idealu nekog drugačijeg života čije okvire ne dirigiraju plaće i nadrkani šefovi ni dnevnici ni televizijski kvizovi ni papuče pred kaučem, sve se to rasprsne u trenutku kad shvatimo što to znači.
A znači početi ispočetka ponekad. Obično znači počinjati ispočetka.
Post je objavljen 13.10.2008. u 09:08 sati.