Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/rahatlokum

Marketing

prijedlog

Ponekad pomislim da bi bilo dobro, stvarno dobro, onako lijepo dobro, isključiti svijet kao što isključuješ svjetlo, pritiskom na prekidač i puf!, svega nestaje, ali ne nestaje zapravo, nije svijet nestao baš sasvim, nije nestao kao što nestaju pčele, jednostavno je ostavljen u nekoj žici, u nekoj kutiji, ostavili smo ga da kuca na vrata i pokrili se jastucima po glavi. Bilo bi dobro imati takav prekidač, kad ti dođe, kao što meni dolazi danas, da jednostavno klikemo taj prekidač i da se taj dan jednostavno ne događa, da se svijet ne događa i da se mi ne događamo svijetu. Ne bi nam zvonili telefoni, ne bi bilo čudnovatog programa na televiziji, ne bi bilo novina, računala, ne bi bilo nikoga i ničega i nisam sigurna, ali nadam se, da bi u tom ničemu, u tom suspendiranom i čudnom svijetu, bila samo tišina.
Što bismo radili da je tišina? Pazi, sve je vani, zaključali smo se od njega i sakrili, nema ga, nema nas, i što bismo radili? Smiješno je ovo, vidim te pred sobom, vidim tvoje lice i tvoj osmijeh, kad bi se svijet mogao zaključati i otjerati na neko vrijeme, sigurno bih ga otjerala i zaključala s tobom, sigurno bih se s tobom zavukla ispod deke i sigurno bih se s tobom smijala kao malo dijete, i vikala "jesmo ga" i sigurno bih s tobom prislanjala glavu na vrata i osluškivala što želi reći, taj svijet, ta velika, prekrasna, opasna, predivna kugla, ali sigurno bih i izjurila van, njemu u susret, toj omraženoj i divljoj košnici ususret, sigurno bih se veselila njegovom nemiru, njegovim bojama, njegovim trakama magle koje se povlače po prešarenim krošnjama stabala ujutro.
I razmišljaš li kad, stignemo li uopće razmišljati, ti i ja, koje je čudo ova jesen, ne samo ova, koje je čudo svaka jesen, mislim kao pojam i kao ideja, zamisli, iz nečeg zelenog odjednom taj netko, taj kreator jeseni tko god on bio, zaključi da će imati tulum, pa ostavit ćemo malo zelene, misli on ispočetka, ali u stvari, daj tu crvene, taaaako, sad još nalij sve nijanse žute koje možeš pronaći u spektru, baš sve nijanse, sve koje možemo zamisliti uopće, izmisli neke nove, pa dovedi malo crvene i ljubičaste i smeđe malo isto, i bakrene i zlatne i premreži sve to plavkasto sivim trakama magle, razvuci ih kao šećernu vunu po tom zelenom i smeđem i bakrenom, razvuci ih i povuci i dodaj svemu tome sunce, i neka bude crveno, neka bude narančasto, neka bude divlje i ludo i žestoko, neka bude najbolje sunce ikada, i usput učini da svijet bude malo hladniji, da se na tom zelenom i žutima i crvenom i ljubičastom i bakrenom sakuplja rosa ujutro i ubaci usput sve te divlje mirise, miris ranog jutra i jutarnje hladnoće, miris kestena, miris kukuruza, miris kuhanog vina, miris cimeta i kolača, miris svijeća.
Sve je to u tom svijetu, u tom kaosu, u tom žamoru ideja i misli i ljudi, i ponekad ja, istina, želim izbaciti sve te boje iz očiju, ugasiti svjetlo i sakriti se kao dijete koje se sakriva od čudovišta iz ormara. A ponekad, opet istina, zamišljam da jednostavno ulazim u sve to ludilo i šarenilo i nestajem u njemu zauvijek...

Post je objavljen 22.10.2008. u 13:32 sati.