Užasno sam originalna: kad me bliske osobe pitaju koji mi je kurac zadnjih dana, odbijam pričati, odbijam objasniti, odbijam reći bilo što i pozivam se na svoje ustavno pravo da šutim, da zamišljeno i mrgudno hodam po stanu, da puštam samo glazbu koja je osmišljena isključivo i jedino za trenutke kad čovjek ima mentalne i emocionalne turbulencije bez obaveznog vezivanja, ne samo turbulencije nego i prave havarije i padove, pozivam se na svoje pravo da me svi ostave na miru, da me nitko ništa ne pita, ponajviše da me ne pitaju "što je" i "kako je" i "je li sve u redu". Uvrijedim se, štoviše, kad me odbijaju pustiti da se mrgodim u svom ćošku i da na svako pitanje odgovaram jednosložnim rečenicama. A onda kad konačno prokuham to što me muči i gnjavi i što tutnji u daljini kao neko nevrijeme koje će doći, znaš da će doći, i jedino čeg se možeš sjetiti je da nisi pospremio veš i da nisi zatvorio prozore, e pa kad se konačno pomirim s time da ću u stanu imati poplavu jer će nevrijeme doći brinula ja ili ne, onda svoj jad istresam na blogu pred odabranim brojem savršeno nepoznatih ljudi, istom logikom kojom u ovakvim stanjima u širokom luku izbjegavam sve bliske ljude (a njih je, oh toliko mnogo) i redam kave s ljudima kojima jedva znam pogoditi ime. Prezime? Dotle još nismo stigli.
Želim biti sama. Idealno, želim biti sama i na pustom otoku, na vrhu planine, ispod jastuka, negdje gdje nema nikoga, gdje nitko nema nikakvih očekivanja niti traženja, gdje nitko ništa ne pita, gdje nema nikakvih objašnjavanja, gdje se ne mogu krenuti zbližavati i onda se zasrati ili sve zajebati, negdje... I da je voda u blizini. I gdje mogu do mile volje stoput proživjeti i preživjeti i ponavljati si da sam jaka i hrabra i nesalomiva pa možda nakon nekog vremena siđem s te kule i povjerujem u to.
Možda.
|
