Ponekad mislim da će posljednji dan izgledati tako obično. Neće se dogoditi ništa spektakularno. Neće biti buke ni praska ni vatre ni vatrometa. Neće biti ni čudnovatih osjećaja ni predosjećaja ni emocionalnih oproštaja. Posljednji će dan jednostavno biti jedan od sivih zagrebačkih četvrtaka, zapravo, bit će sivi zagrebački četvrtak poslijepodne, oko pet poslijepodne, umoran i iscrpljen, četvrtak na kojeg se vikalo i psovalo i koje se mrzilo i kojeg se plakalo i kojeg se napola spavalo. Bit će siv i umoran dan, zapravo neće biti siv, i uopće ne znam zašto se danima koji su kao loši nalijepila ta boja... Bit će žućkast, s oblacima kroz kojih se probija bijela svjetlost koja u stvari nije svjetlost nego odsjaj neke daleke, za nas prošle svjetlosti, odsjaj proljeća i ljeta kada od sunca jednostavno ne možeš pobjeći, odsjaj prošloga.
Bit će to jedan dan u kojem umorno promatraš svijet iz automobila, a automobil ti stoji jer je četvrtak jer je pet poslijepodne, jer je to Zagreb, ma i da nije Zagreb, da je bilo koji drugi grad, isto bi bilo.
I usred tog dana, takvog dana, koji bi trebao biti posljednji, stvarno bi trebao, trebali bismo nakon takvog umornog dana iz kojeg smo prognali i smijeh i maštu i bilo kakav dašak uzbuđenja, doista bismo trebali reći dobro, dosta je, trebali bismo zaključati vrata i baciti ključ, trebali bismo jednostavno odustati.
Bojim se, ponekad.
Bojim se da ću se jednog jutra probuditi, a moj život će biti niz takvih promašenih i umornih četvrtaka u kojima dan provodim stojeći u koloni i osluškujući - odjednom izrazito bučno i glasno - kako mi srce lupa i da volim te promašene slike i metafore, rekla bih da lupa kao bubanj, udara, vrišti naglas i čudno mi je, stvarno mi je ponekad čudno, kako taj ritam mog srca, kako to njegovo vrištanje iz mojih grudi, uspijeva nadglasati i promet i brisače koji škripe i radio.
Bojim se ponekad.
Bojim se nerazumijevanja, bojim se onakvih pogleda, bojim se rastanaka koji se jednostavno dogode jer se priča iscrpila a nitko nam nije rekao da će se iscrpiti, bojim se trenutaka kada vrištim romane u sebi, a jednostavno ne uspijevam pronaći način da ih istisnem, ispljunem, bacim van, šutnem iz sebe.
Pa umjesto toga osluškujem divljački tadam-tadam-tadam-tadam.
Jesen. Samo jesen.
|
