24.09.2008., srijeda
kako bi stvari trebale završavati
Velike priče trebale bi završavati tiho.
Zamišljam neke romaneskne krajeve, rastanak na nekom željezničkom ili autobusnom kolodvoru, na aerodromu možda, neki usputni rastanak u kojem si još dijelimo servisne informacije, dogovaramo za neke usputne stvari, a u sljedećem trenutku već će nas odvesti vlak ili autobus ili automobil koji je došao po nas, i posljednja scena tog filma bit će nečiji pogled u daljinu, poluosmijeh, gromka tišina.
Velike priče - velika prijateljstva - imaju svoj rok trajanja. Bilo bi jednostavnije, ali mislim užasno, kada bismo u trenutku kada na nekom životnom pultu podignemo tu bočicu prijateljstva mogli vidjeti i trenutak kada njegova vrijednost ističe, trenutak kada iz nečeg divnog, omamljujućeg, uzbudljivog, uzbuđujućeg i zaljubljujućeg, prelazi u nešto pomalo otrovno, nešto što može naškoditi, zgrčiti se kao kamen u dnu želuca. Bilo bi isto tako divno kada bismo s tom bočicom u trenutku primopredaje dobili neke upute, da ostvarimo čudo, taj perpetuum mobile, to neko stalno i neprestano obnavljanje jedne priče, možda lijepe priče, ali priče koja ima početak, sredinu i kraj.
Svi smo odrasli na pop kulturi, na filmovima s dramatičnim potjerama po kolodvorima i vlakovima i Empire State Building mjestima, svi smo odrasli na romantičnim i srcedrapateljnim pjesmama o srodnim dušama i sudbinama i kismetu i usudu i ukletosti i štojaznamčemusvene i ponekad - baš kad su velike priče u pitanju - zaboravljamo da je velike priče najbolje pustiti da završe bez ijedne jedine riječi. Da zastanu usred rečenice. Da se jednostavno zamrznu u vremenu. Da posljednja uspomena koju imamo od te jedne velike, velike priče ne budu dvije osobe koje urlaju i vrište i nabacuju se uvredama jedna na drugu, nego da bude neka svakodnevna, životna, nježna situacija, da bude "vidimo se na kavi" ili da bude "javi se kad stigneš" ili da bude jednostavno "bok", kao da priča traje, nastavlja se, petlja i dalje u bezbrojne petlje svojstvene živim stvarima, a u stvari petlji nema dalje, nema više uzlova, čvorova, nema više konca koji - o bože kako promašena metafora - plete takve priče. Nema više priče, ovaj put nije uletio neki nepoznati spasitelj i u posljednjem trenu riješio glavnu junakinju - princezu - katastrofe.
Priča je stala, glavni junaci se pomalo posramljeno vraćaju na stranice svojih bajki - ako je moguće, u tišini.
Jer, u velikim pričama mnogo govorimo. Tu su svi ti veliki, grandiozni, golemi osjećaji, plešemo po oblacima i u stanju smo doslovno preokrenuti svijet. U velikim pričama stvaramo golemu količinu buke i nemira, guramo jedni drugima pod nos svoje masnice i ožiljke i svoje plastične operacije i svoje genijalnosti i svoje gluposti i kako priča prestaje biti velika, korak po korak kako otkrivamo da su ožiljci stvarno ožiljci i da masnice bole ako ih dotakneš, a kada nekog boli, tada taj ponekad bude i zao i grub i užasan, i kako se smanjujemo, kao ona Sanja u Onda, ona Sanja koja je mogla sve, ali nije mogla podnijeti laž, laž ju je činila malom, e tako sve te sitne laži, mali i truli kompromisi koje činimo u tim velikim pričama, sve te male i sitne podvale, svaki put kad smo "pregrizli jezik", sve to malo-pomalo smanjuje našu grandioznu bajku i pretvara je u pričicu. Esej, ponekad. Crticu, često.
I onda je prikladno, uistinu je prikladno, cijelu stvar završiti kao da se nikada nije niti dogodila. Poznajemo se, poznavali smo se, dobro, u jednom smo trenutku mislili da smo pronašli srodnu dušu, izgubljeni dio, komadić čarolije, ali to je nekako bilo pogrešno. Ili nije? Govorimo sebi da je bilo pogrešno jer da nije, ne bismo stajali na tom kolodvoru, aerodromu, peronu, ne bismo tražili pogled druge osobe i hvatali ga kako pleše negdje po zraku, taj pogled, a u stvari lažemo. Nije bilo pogrešno, bilo je pravo, ispravno, najpravlje moguće, i sve bilo je muzika, ali negdje smo počeli lagati, pomalo, positno, prešućivati, zaboravljati, zanemarivati i svaka je laž taj mali kristalić vječnosti činila sve manjim i manjim i manjim.
--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Obožavam početke.
Obožavam njihovu nedovršenost, njihovu otvorenost, neotkrivenost, čudesnost.
Obožavam odmjeravati svoju priču, ogledavati je, nadati joj se.
Jer, osim što imaš priliku otkriti drugoga, imaš priliku i ponovno izmisliti sebe, ogledati sebe u tuđim očima, odmjeriti se o novo ogledalo.
Ali zato sam savršeno nesposobna dovesti stvari kraju.
Ili to - ili mi nikada ne prestane biti stalo.
|
- 19:42 -
Komentiraj (16) -
Printaj -
#
22.09.2008., ponedjeljak
walk the line
Želim...
naučiti roniti, naučiti surfati, roniti u Modroj špilji, skakati padobranom, otići na rafting ali na neku pravu rijeku, otići u Indiju, popeti se na neki visoki planinski vrh, vidjeti Rocky Mountains svojim očima, naučiti svirati gitaru, naučiti svirati saksofon, gledati aurore u Finskoj, oploviti svijet, jedriti, završiti svoj studij, upisati još koju radionicu, otići na svaki koncert na koji mogu, otići u New York, naučiti voziti avion, odvoziti jedan jedini reli.
Želim...
završiti ovo što pišem, smognuti hrabrosti i objaviti to, završiti ovaj projekt i još jedan onako, veliki, želim doći do toga da kad mi klinac krene u školu ja budem ta koja ga onamo vodi i skuplja iz nje, da sam doma na vrijeme da s njime pišem zadaću i da on bude samnom dok ja pišem zadaću.
Želim još tisuću stvari koje još nisu toliko oblikovane da bih ih ovdje mogla napisati. Želim se smijati.
Mislim da bih u ovom životnom vijeku bila zadovoljna s ovim popisom gore.
Previše toga želim.
Previše.
Sad sam u bolnici. Ništa gadno, samo potencijalno opasno. Mislim, moglo bi biti kada bi bilo...
Naravno, ovamo sam se sama dotjerala. Previše želja, previše zanimanja, previše interesa, previše budnosti, premalo spavanja. Usprkos revnim prodikama koje posljednjih dana, otkako ležim ovdje, slušam, ne mislim ništa mijenjati. Moj život možda djeluje kaotično, ali ja u tom kaosu nalazim mir. U tom ludilu koje uspješno generiram oko sebe nalazim neku uživanciju.
Nisam sigurna je li to ispravno ili pogrešno. Osjećam se kao Mujo iz onog vica, koji sluša na radiju kako neki luđak vozi suprotnim smjerom po autoputu. "Ma šta jedan, tisuće njih!", kaže Mujo.
Najgluplje je što sam ja savršeno uvjerena u dobar smjer, čak i sad, dok me bodu i bockaju i mjere i premjeravaju i ispituju i svašta nešto.
|
- 10:04 -
Komentiraj (16) -
Printaj -
#
04.09.2008., četvrtak
ozbiljno ću popizdit
moj portalić ide van 15. 9.
smak svijeta su najavili za 10.9.
pa jebemu mater i tajmingu.
kategorija: putopis. jerbo ću im jebat majku po svim koordinatama i zemljopisnim širinama ako ga fakat slože. smak svijeta mislim.
|
- 01:52 -
Komentiraj (21) -
Printaj -
#
02.09.2008., utorak
epp & kratak izvještaj:)
Užasno sam ponosna što je jedna velika stvar konačno pri kraju. Velika stvar je jedan projekt koji se stvara i rađa već mjesecima. Projekt se odaziva na ime (o, vjerujte, već ima i svoju osobnost) www.roditelji.hr
Za početak smo krenuli s nečim što je kreativni natječaj s kul nagradama, a za manje od dva tjedna, točnije 15.9. (nadam se da su nam zvijezde naklonjene) kreće portal s vijestima, temama, tekstovima... pa onda i forum, grupe, čitava jedna velika zajednica. Imat ćemo i superkul kolumniste i autore, prave face i užasno sam ponosna što smo se s njima dogovorili. Zasad neću otkriti tko su ti ljudi, predstavljat ćemo ih jednog po jednog. Imat ćemo i stručnjake različitih profila i različitih stavova, a posebno mi je draga jedna nova điđa za jedan portal - nešto facebook-like za roditelje. Otvaramo grupe u koje useri sami biraju kog pustiti, nitko ne vidi što je unutra pa možete pričati o čem hoćete, bez trolova i spamera i inih internetskih domaćih životinja.
Ja sam sretna, a ful zadovoljna ću biti za jedno dvije-tri godine kad isfuramo sve ideje koje imamo. A imamo punu ladicu:)*
Dođite i pogledajte pa recite. Prvo nagradnjaču, a za koji dan i real thing. Sve sugestije i primjedbe su dobro došle, makar nam rekli da nemamo pojma.
*Ovo je prvi put da je na ovom blogu korišten smajli.
|
- 18:48 -
Komentiraj (8) -
Printaj -
#
|
