03.07.2008., četvrtak
10 stvari bez kojih nema godišnjeg + jedna nova
10. Kaos s pakiranjem
Iako svake godine samom/oj sebi obećaš da se više nikad nećeš pakirati u zadnjih 10 minuta jer onda zaboraviš pola stvari koje trebaš, a poneseš najmanje pet glomaznih i pakljavih koje ne trebaš - kao na primjer na lanjskom Motovunu kad sam došla s čak tri (brojkama: 3) majice kratkih rukava (a poznato je da krajem srpnja u Motovunu vladaju subarktičke temperature) i bez ijedne majice dugih pa sam neke projekcije gledala ugodno umotana u dekicu - uvijek se pakiraš u posljednjih 10 rečenih minuta. U tih 10 minuta pokušavaš ne zaboraviti četkice za zube, gaće, majice, ručnike, a usput psuješ boga oca neurednoga samoj sebi jer ne možeš nać kupaći koji je posljednji put viđen taman u isto doba lani, odnosno preklani jer lani nisam bila na moru, u 10-minutnom pakiranju s mora za houmsvithoum. Naravno, auto je na kraju pretrpan. Mačori se voze u nosiljci smještenoj meni u krilu, a RD komunicira s pesom na sljedeći način: RD: daj sjedi. JA: pa sjedi. RD: jebote, opet si narasla. Inače, imam njemačku dogu koja raste. Još.
9. Iznenadna zaustavljanja po putu
Uvijek netko mora piškiti, kakati, jesti sladoled, piti vode, protegnuti noge, zapaliti cigaretu, nazvati mamu... nešto. Ove godine nismo ni 10 minuta odmakli od doma kad su gospoda mačori počeli grebati po nosiljci, a ugodan nas je miris natjerao da stanemo. Iz poštovanja prema tankoćutnijima od vas neću reći gdje točno, iako mi je urnebesno smiješno. Pa čisti, stavljaj osvježivač zraka, luftaj, hvataj mačore, pakiraj se nazad. Pa stajanje u Borju gdje pes privuče sve lokalne džukele, zbog čega se brzinski trpamo u auto. Pa mužu ne paše moja muzika, pa meni ne paše njegova, pa se oko iste svadimo na Velebitu, jer smo naravno morali stat e da bi to raspravili...
8. Poljaci.
Mislim da ovome ne trebaju objašnjenja, ali svejedno: ako ste ikad putovali na more, znate za Poljake. Oni su, ne znam, atrakcija na hrvatskim prometnicama, prirodna nepogoda, zakonom zabranjiva pojavnost. Kao prvo, u životu nisam vidjela lone ranger Poljaka. Uvijek se voze u skupinama od najmanje tri vozila, po tome su predvidljivi ko Zagorci i golfovi. Drugo, voze se silne stotine kilometara do hrvatske granice, a onda ne zapiče na prvo more, a ne ne, onda oni voze još 500 kilometara ili koliko već do Dalmacije. Ja ih razumijem jer i sama radije biram južni Jadran, al da mi se već toliko ide tamo, letjela bih. Ili nekaj. Enihu, Poljaci na cesti voze ovim ritmom: jedan krene preticati, pretiču SVI. Nema veze mogu li ili ne, oni idu. I naravno, u glomaznom broju slučajeva nastradaju, slete s ceste, frontalno se sudare, najebu svakojako. Osim kaj se tako sumanuto voze, imaju iritantnu naviku poštovat naše znakove pa tako voze 45 gdje je dozvoljeno 50, ali tamo gdje je otvorena cesta, stisnu gas pa im ti, natovaren čitavom menažerijom i s pol stana u autu, stavi soli na rep.
7. Hrvati.
Mislim da ovome ne trebaju objašnjenja, ali svejedno: ako ste ikad putovali na more, znate za Hrvate. Okej, šalim se. Kako uvijek idemo starom cestom, uvijek se iznova iznenadim kad vidim ljude kojima su žmigavci, znakovi za sporednu i glavnu cestu i ine ljepote misaona imenica. Posebno volim one koji pretiču taman prije zavoja ili one koji su taman kupili neko moćno vozilo pa sad jurcaju njime ko da sutra ne postoji. Ja mislim imat pušku u autu. Zračnu, ne pravu. Zašto? Radi neponovljivog osjećaja kad on napravi neko sranje na cesti i uzruja mi RD-a, a ja izvirim sa suvozačkog mjesta s puškom ala Rođeni ubojice.
6. Nezgode
Kad čovjek, odnosno žena, ide na more s djetetom, očekuje određenu dozu nezgoda. Spreman si za pokvaren želudac jer se dijete napilo mora, spreman si za poderana koljena i laktove, spreman si za vadit ježa iz noge i udicu iz dupeta, za poneki blaži nalet sunčanice... onako, očekuješ da će se nešto od toga dogoditi. U četiri i pol godine života mojeg djeteta nije se dogodilo ništa takvo. Ali zato sam ja sjela na meduzu, što je posebno ponižavajuć doživljaj jer mi je cijela familija trljala šljunkom dupe na plaži (navodno meduza već godinama nema u Jadranu, osim jedna-dvije. Ja sam očito sjela na obje), još imam dve ježeve bodlje u nožnom palcu jer sam na njihovog nositelja naskočila, a u tri dana ovogodišnjeg ljetovanja uspjela sam fasovat crijevnu virozu zbog koje sam trčala po Murteru ko manijakinja na spidu, spizdit se niz štenge i polomit lakat i nožni zglob (pozitivno je jedino kaj sam zadobila nepatvoreno divljenje svojeg sina koji iznimno cijeni "ratničke ozljede") i izgorit tak čudno da je neopisivo: imam crveni romboid na čelu i sličan retajni oblik na ramenu i bedru. Od današnjeg napuhivanja čamca (za što je inače potrebna pumpa) malo mi se zamantalo pa sad imam i čvorugu na glavi...Dijete je, hvala na pitanju, sasvim okej, osim kaj mu "mama ima glupe fore".
5. Česi
Već par dana gledam češku obitelj na plaži. Ima ih ko Rusa i svaki dan dolaze u pola 12 i ostaju do 4. Da, točno tako, dolaze na plažu (koja nema ama baš nikakav hlad ni suncobran ni ništa) u podne i ostaju taman toliko da se dobro zapeku. Kaj nisu čuli za melanome, dehidraciju, sunčanice, rakove kože? Prvi dan sam im htjela nosit vode i objasnit im ponešto o tim fenomenima, al vidim, njima je dobro, sretno i veselo brboću na plaži i odlaze s iste taman kad mi dolazimo dobro oboružani kremama za sunčanje, kapama i majicama koji neki od nas nose poradi purpurnih romboidnih oblika na ramenima.
4. Dalmatinska gostoljubivost
Da odmah bude jasno: meni su Dalmatinci živa guba i živjet u Dalmaciji mi je san. Natjerala sam muža da mi obeća da ću bit pokopana u Dalmaciji i obećao je, uz komentar da se nada da će on prvi umrijet pa nek se drugi bakću s mojim pizdarlucima. Dakle, ovo pišem uz najveće simpatije: Dalmacija živi od turizma, jel tako, tako je. Posebno ovdje, u selu na Murteru gdje nema ničeg kad nema gostiju, jel tako tako je. Jesam ja gost? Jesam. Dođem naručit kavu, konobar se nakon 15 minuta lijeno dovuče do mog stola i kaže jedno znakovito "A?". Ili, ako mu je dobar dan, ako nismo izručili Gotovinu ili ako je Hrvatska jebala mater nekome u nekom sportu, onda kaže nešto što se slobodno tumači kao "Dobrojutroštaš". Onda nema šanse da ga dozovem da mu platim, osim ako pored mene već 15 minuta ne sjede novi gosti, po mogućnosti Švabi (lokalizam) pa se on dogega uzet njihovu narudžbu. Ništa ćaskanja, ništa lijep dan, ništa dođite nam opet - samo što me nogom ne pogodi u guzicu dok odlazim. Ajde dobro. Jutros sam probala kupit novine. Ja volim dobar zagrebački običaj da sve novine stoje vani, na pultu. Ovdje stoje dnevne novine i strani tisak na posebnom stalku, vjerojatno zato što prodavači od stranih jezika govore samo staroslavenski pa da ne moraju odgovarat na pitanja. Enihu, pitam ženu - jer očito ne mogu sama vidjet/uzet/pretpostavit - ima li križaljke. Ae, da, ima, veli ona i nastavi listat Story. Pa koje, pitam ja veselo i neobeshrabreno. Ma ima šta oš. Pa jel ima Kvizorama? Ima, veli ona i pruži ruku pol centimetra dalje. A jel oš Skandi? Neću skandi, objašnjavam strpljivo jer, kao što rekoh, stvarno volim Dalmatince, hoću Kvizoramu. Ajebenti, mrmlja ona i spominje furešte i boktepitaj koga sve ne iz bliže mi obitelji, ustaje i vadi spomenutu Kvizoramu iz kutije. Malo je iritantno na prvu, prije nego sam popila kavu i ako sam prekasno ustala, tipa u pol 9 pa je već plus 30, ali inače je simpatično, stvarno je.
3. Komarci i ina gamad
Na nogama imam 34 uboda, brojala sam jutros. Odnosno, vjerojatno ih sad imam i više jer se češem ko manijak dok ovo pišem. Nema tog autana koji će pobit murtersku insektnu gamad, nema. Gori od komaraca su papatači koje ne možeš pošteno ni ubit jer su presitni. Pa se češem ko da imam buhe, a po nogama imam takve fleke i krvave rane da ću morat liječničku potvrdu nabavit da me muž fizički ne zlostavlja.
2. Jamb
Kad smo drugi put došli na Murter RD i ja, što će reći u vrijeme kad se on prestao pravit da voli izlaske i jazz koncerte ili druga okupljanja na koja sam ga prvo ljeto bez problema odvlačila, otkrili smo izvrstan način zabave - jamb. Igramo kao mutavi, ili barem dok oboje ne pomutavimo od bacanja kockica ili dok on ne pobijedi, što već dođe prvo. Dijete spava, mi se čohamo jer nas jedu komarci i bacamo kockice. Dobra stvar ljetovanja je što ima televizor, ali ga ne gledamo, novine u principu ne čitamo, ajde ja pogledam na net jesu svi živi kad se spojim poradi točke 1, ali dva tjedna živimo kao penzići. Oke, kao penzići u kamenom dobu jer veš peremo ručno, nemamo tople tekuće vode pa se peremo u vrtu, nemamo klimu, nemamo ništa. Imamo kockice.
1. Posao
Kad prvi put odem na godišnji bez uštekana sva tri mobitela i laptopa jer moram raditi, vjerojatno će nas zadesiti armagedon. Okej, ne žalim se, sama sam si to htjela i takav je život nas slobodnih umjetnika, ali sama sam sebi smiješna dok obavljam strogo službeni poslovni razgovor drugom rukom mažući sina jedinca jer se idemo kupati. Usput naravno, objašnjavam zašto se u pozadini čuju more i zrikavci. Inače, nema godišnjeg bez mojeg 4 godine starog laptopa koji ima loše rješeno nešto sa strujom pa me non-stop tepe dok pišem. U Zagrebu to, iz nekog razloga, nikad ne radi.
nova stvar bez koje nema godišnjeg
Imam psa. Pas se tjera. To znači da trenutno imam u dvorištu još jednog štrasera koji nam dolazi (jednom smo ga tjerali iz kuhinje), a imam povremenu trojku koja se šora ispred ulaza. Idila. Mačori su uznemirili kosove koji ovdje žive od pamtivijeka, a nemate pojma kako je iritantno kosovo štektanje dok brani gnijezdo. Isprva sam navijala za frajera koji se bahati na mačora, al onda mi je počeo ići strašno na živce. Kad smo kod kosova, imali smo koordiniranu akciju spašavanja malih kosića i njihovog vraćanja u gnijezdo iz kojeg su ispali, moji gay mačori nisu čuli da u Dalmaciji gay nije okej pa su obojica dobili po tamburi od nekog lokalnog šerifa, što me ne bi naročito uznemirilo da se tučnjava nije dogodila u 4 ujutro ispod našeg prozora.
|
- 00:05 -
Komentiraj (35) -
Printaj -
#
|
