Želim...
naučiti roniti, naučiti surfati, roniti u Modroj špilji, skakati padobranom, otići na rafting ali na neku pravu rijeku, otići u Indiju, popeti se na neki visoki planinski vrh, vidjeti Rocky Mountains svojim očima, naučiti svirati gitaru, naučiti svirati saksofon, gledati aurore u Finskoj, oploviti svijet, jedriti, završiti svoj studij, upisati još koju radionicu, otići na svaki koncert na koji mogu, otići u New York, naučiti voziti avion, odvoziti jedan jedini reli.
Želim...
završiti ovo što pišem, smognuti hrabrosti i objaviti to, završiti ovaj projekt i još jedan onako, veliki, želim doći do toga da kad mi klinac krene u školu ja budem ta koja ga onamo vodi i skuplja iz nje, da sam doma na vrijeme da s njime pišem zadaću i da on bude samnom dok ja pišem zadaću.
Želim još tisuću stvari koje još nisu toliko oblikovane da bih ih ovdje mogla napisati. Želim se smijati.
Mislim da bih u ovom životnom vijeku bila zadovoljna s ovim popisom gore.
Previše toga želim.
Previše.
Sad sam u bolnici. Ništa gadno, samo potencijalno opasno. Mislim, moglo bi biti kada bi bilo...
Naravno, ovamo sam se sama dotjerala. Previše želja, previše zanimanja, previše interesa, previše budnosti, premalo spavanja. Usprkos revnim prodikama koje posljednjih dana, otkako ležim ovdje, slušam, ne mislim ništa mijenjati. Moj život možda djeluje kaotično, ali ja u tom kaosu nalazim mir. U tom ludilu koje uspješno generiram oko sebe nalazim neku uživanciju.
Nisam sigurna je li to ispravno ili pogrešno. Osjećam se kao Mujo iz onog vica, koji sluša na radiju kako neki luđak vozi suprotnim smjerom po autoputu. "Ma šta jedan, tisuće njih!", kaže Mujo.
Najgluplje je što sam ja savršeno uvjerena u dobar smjer, čak i sad, dok me bodu i bockaju i mjere i premjeravaju i ispituju i svašta nešto.
Post je objavljen 22.09.2008. u 10:04 sati.