Kako znam da je jesen? Gledam jutarnju maglu koja se spušta s brda oko mene. Prolazim kroz tu maglu, dremljivo mijenjam pjesme na radiju (mogu odslušati tek do nakon prvog referena - glupa navika, ADHD, ili živčanasiidok spavaš-sindrom kako kaže moj prijatelj), probijam se polako prema Zagrebu. Polako. Negdje pred Zagrebom magla polako počne uzmicati i to je stvarno prizor koji treba vidjeti, ne možeš a da se ne nasmiješ njemu, tom ranojutarnjem prizoru, magla se podigne i grane sunce, prvo jutarnje sunce, nisko na horizontu, narančasto i crveno sunce, i sve razumijem, znam, vidjela sam stotine ljepših zalazaka i vidjela sam stvarno prekrasne zore, ali ovo zagrebačko prvo sunce, ova zagrebačka jesenja zora koja me dočeka na prepad svakog jutra, koja me razbudi i razdrma i prodrma i kao da me zgrabi za ramena i potegne iz drijemeža i uljuljuškanosti kojom se probijam kroz gužvu, ta je zora nešto što me svakog dana tjera da počnem nazivati drage ljude i tjerati ih iz kreveta, tjerati ih na prozor, tjerati ih da podijele samnom tu veličanstvenu zoru.
Ponekad me jesen tako uhvati na prepad, u nedjelju recimo, u nedjeljno poslijepodne kad se sunce nekako zaustavi u svim onim šarenim stablima oko Ksavera, kad nekako uplovi u Sljeme i zaljulja se ondje, trenutak prije nego ću otrčati po vestu ili jaknu jer će nestati i stabla će opet biti samo stabla, a ne nekakva slikarija i črčkarija nekog suludog slikara na tripu...
Volim i maglu, posebno onu ljepljivu i memljivu zagrebačku maglu koja se zalijepi uz asfalt i ponekad opaziš osobu koja ti ide u susret taman na vrijeme da izbjegneš sudar, i volim kako se svjetlo raspršuje kroz maglu i volim kako magla sve priguši i učini to grubo bilo grada mekim i nježnim.
I ova me zagrebačka jesen uhvatila na krivoj nozi. Uhvatila me nemirnu, ljepljivu od nekih pustih želja i snatrenja, kao i svake godine u nekim prevažnim razmišljanjima o smjerovima i putovima i kamo i kuda i s kime, uhvatila me čudnu i naopaku, uhvatila me kako igram crveno i crno i kako se nabacujem kartama i opet trošim na kredit koji sam samoj sebi davno ukinula.
I razmišljam, između divljeg jutarnjeg sunca i magle i večernje hladnoće i u očekivanju prvih jesenskih kiša, o pravoj mjeri ljubavi.
I nekako mislim da je prava mjera ljubavi, pravi dokaz da je postojala uopće, neka mjerna jedinica koja pokazuje koliko si drugačiji nego što bi bio da ta ljubav nije došla. Ponekad tu ljubav, u kojem god se obliku pojavila, od kog god ona dolazila, zamišljam kao neke ljepljive prste koji kopaju po meni i mijese me kao komad dječje gline. Ponekad je potreban samo korak, korak kroz maglu, jedna zora više, jedna čežnja koju se bojimo imenovati da nas ne zaskoči negdje iz mraka, i polako će se početna opijenost pretvoriti u zimski mir. Možda...
|
