Sve stvari koje trebate, želite, mislite. Sve što biste mi rado rekli, a komentari su vam glupasti. Sve što vam padne na pamet. Bolja sam s mailovima nego s komentarima. Mnogo, mnogo bolja.
Sluša se:
Andrew Bird
POP Depresija
Arcade Fire
!!!
Ella Fitzgerald
Angus & Julia Stone
Rebel Star
Čita se:
Alice Munro
Dario Džamonja
Tom Waits
Blog mi više nije ružan zaslugom Zrine koja je preuzela stvar u svoje ruke i odignorirala moju posvemašnju tulavost za pitanja HTML-a.
26.05.2008., ponedjeljak
london calling
još otprilike 48 sati prije nego krenem put plesa (aerodroma, ne tanca) i ukrcam se na avion put londona. službeno idem na springsteenov koncert, neslužbeno idem još koji dan šalabajzat po londonu. gledam set liste iz irske i recimo da sam zadovoljna, iako bih, da se mene pita, ubacila još pjesmuljak-dva, i mantram već mjesecima, točnije otkako smo se prije 6 mjeseci dogovorile da idemo, da na tom koncertu, na tom našem koncertu, izvede još ta dva pjesmuljka.
inače, ovak je zgledala set-lista od nedjelje iz dublina:
May 25, 2008
Dublin, Eire
RDS Arena
No Surrender
Radio Nowhere
The Ties That Bind
Spirit In The Night
Gypsy Biker
Atlantic City
Reason To Believe
4th of July, Asbury Park (Sandy)
Growin' Up
Because The Night
She's The One
Livin' In The Future
Mary's Place
I'll Work For Your Love
The Promised Land
Racing In The Street
The Rising
Last To Die
Long Walk Home
Badlands
Tenth Avenue Freeze-Out
Born To Run
Rosalita
Dancing In The Dark
American Land
Ramrod
Glory Days
jebenica, ne?
inače, svi koji me redovno čitate imate mantrat da me prokletinja od umnjaka prestane bolit i da nemam tu čast upoznavat londonske stomatologe i ine hitne službe.
petogodišnjake bi trebalo zaposlit ko instruktore u kampovima za obuku marinaca ili o tome kako me voljeno dijete pretvorilo u neurotičnu nakupinu živaca
ja obožavam svog četiriipolgodišnjaka. predivan je, pametan, dobar, drag, razuman, nježan, mazast... i kaskader. kad kažem da mi je dete kaskader, ne mislim na uobičajeno jurcanje, skakanje, bacanje itd. ne mislim niti na fear factor fore, tipa donesi mami zmiju, probaj kakvog su okusa bube, gricni zunzari nogu, roni po pijesku otvorenih usta i slično. ne. to je za amatere.
mislim na pravi, pravcati kaskaderski posao u kojem džunijor uživa ko proverbijalno prase u blatu, a majka se noktima ukopava u prvo stablo.
na primjer, vozi romobil ko da ga je valentino rossi pravio, leti s njim prek rinzola, vozi ga ko skejt, hiće se naglavce, leti u potok, pardon u rijeku gradnu, juri niz prilično strmo brdo...
ondak, najmilija mu je fora po novome skakat s metar i po visokog kreveta i već planiram uklonit istom noge pa nek ima običan vulgaris niski krevet, jebao me švedski dizajn i "moje dijete treba imat samo najbolje". popne se naime na ogradu spomenutog kreveta na metar i pol visine i onda stane na rub i balansirajuć sveudilj pokušava dohvatit luster. koji visi. jer glumi avion.
popne se na stari madrac iz kimbača koji sam mu ostavila jer je molio da mu to glumi brod (a i može se bacat po njemu) tak da ga postavi okomito i onda ga koristi ko lojtre.
oke, ko lojtru koristi i pesa (njemačka dogičica, pesek u stvari). kad smo kod pesa, ja fakat ne znam kak uspijevam imat tak kulerske živine, al osim kaj su mi pojeli kauč, telefon i nešto knjiga, nitko ga ne dira. a gura pesu ruku do lakta u grlo, nateže mačore koji bi ga, da su to normalne mačke kojim slučajem, već davno nasjeckale na salaticu, a ovi ga umjesto toga slijede po stanu...
kaj izvodi u parku uopće neću spominjat, sam ću reć da tobogan ima više funkcija nego što ih ja pamtim. da stvar bude gora, našao je neku haharušu, divljakušu ispalu vragu iz torbe ravno u ono obeliksovo kazanče iz priče i majke mi moje, ja luđe dijete vidjela nisam, pa divlja s njom. a on šašav, ona spaljena, možete si mislit čeg se sjete. mislim, ja uvijek živim u uvjerenju da sam predvidjela sve moguće nezgodacije i probleme, a ovaj ko da mi misli čita, nađe nešto što ni u najluđim snovima nisam zamišljala. tipa, metne malu na leđa i onda se "zmijački" spušta s njom i letvom koju stalno vuče, niz tobogan. već je on dobio zubima u glavu, al ne odustaje.
jučer je skakao s vreće na vreću s mačem u jednoj i štapom u drugoj ruci. plava šljivetina koju ima na leđima nije od tog kaj mi je skoro s tim letvama završio u televizoru nego od lošeg kočenja, časna pionirska.
je, malo sam luda. zapravo, neurotična sam na dve stvari: kad mi doma zavlada neprirodna tišina (a to je svako stanje u kojem se ne čuje "mama mama mama mama mama mama mama") i kad čujem riječi "mama vidi kaj mogu". je, znam, treba ga pustit, tralalala. već sam učinila neke korake u tom smjeru, evo nabavila sam apaurine pa nek đipesa koliko ga volja. jedino me jebe u toj priči kaj bum, dok on odraste u zdravo i sposobno čeljade (a kad bude imao 18 godina benzin bu ziher 150 kuna pa bu se koturaljkal do zagreba), vjerojatno na heroinu. ili cracku.
jedan od rijetkih postova koje pišem kad mi je svijet na mjestu, a meni se smije, a bez ikakvog konkretnog razloga osim "eto tako"
morala sam odseliti iz zagreba da bi mi prestao ići na živce.
ili točnije, morala sam odseliti iz zagreba da bih se prestala svakodnevno svađati s njime i maštati o životu negdje drugdje.
morala sam odseliti iz zagreba da bih mu prestala zamjerati "malenost".
živcirao me moj rodni grad svojom iritantnom osobinom da naizgled nema ništa svoje: ljudi koji odsele u split nakon nekog vremena izgube "kaj" i zagrebački naglasak i počnu govoriti onako dalmatinski meko i vikati, a dalmatinci koji dođu u zagreb govore rebatinke i razumiš i ae.
i živciralo me zagrebačko glumatanje metropole s kafićima koji se zatvaraju u 11 i kroničnom nestašicom klubova za one koji ne žele cajke ni nabijanje.
ide mi na živce i divna zagrebačka navada da se svakog ljeta "ponovljuje", što obično znači raskapanje najmanje jedne od glavnih prometnica. i živcira me jezovit javni prijevoz i činjenica da svi butici nude isto pa sve zagrebačke cure furaju isto.
osim toga, prezirem običaj zagrebačkih muževa da istovaruju hračke na pločnik, i još bih istovarivanje pretrpjela, ali ono povlačenje šlajma do nosa i pljuvanje uz pripadajući hroptaj momentalno mi izaziva mučninu. a mučninu mi izazivaju i ljudi koji ljeti obitavaju po tramvajima, a kojima bih besplatno dijelila sapune u svrhu poboljšanja mentalnog zdravlja populacije jer nakon izlaska iz javnog prijevoza dvojim hoću li se onesvijestit ili onesvijestit uz povraćanje...
živciraju me osobenjaci koji se skrivaju iza sintagme "gradski oci", a koji neovisno o stranačkoj i inoj pripadnosti svako toliko donesu neku bisernu odluku koja se svodi na "bagerom i asfaltom" pa uspijevaju upropastiti gradske trgove zalivši ih mramorom i betonom ili gradske aleje tako da na njima posijeku platane i koji uopće nemaju razumijevanja za mjesta koja rastu s ovim gradom, kao što je ona slavna burekdžinica na kolodvoru koja je nestala preko noći, eto tako, nije se uklapala u gradsku viziju.
posebno sam prezirala, oduvijek, što je grad kaskao za svijetom i kasnio u fazi nekih 20 godina, a onda kad bi konačno prigrlio neki trend, onda se moj zagreb voli ponašati kao da ga je upravo on izmislio...
obožavam kišu i maglu i oluje, stvarno to volim, ali mrzim kad se u listopadu negdje nad zagreb navuku oblaci jer onda znaš da neće otići do proljeća, a i dvojbeno je što je u zagrebu proljeće jer se asfalt upari i užegne čim temperatura preskoči petnaesticu i onda hodaš po gradu i dahćeš kao pseto jer grije odozgo i grije odozdo i asfalt te prži po stopalima...
i jedva sam čekala da odem, zbog gužvi, groznih gužvi i čekanja na svaku glupost, zbog kretena u prometu koji se zaustavljaju gdje požele i voze kako požele, jer nema parkinga ni parkova ni igrališta. i onda sam otišla.
sve me ovo gore navedeno i dalje živcira.
i dalje prezirem zagrebačke navade, kao što je uzgoj znatiželjnih penzića koji sve znaju i sve videm, bez obzira na socijalne pepeljarke, i dalje me nerviraju zmazane ulice i cigići na raskršćima, i dalje maštam o tome da ću jednoga dana živjeti negdje uz more jer se uz more nekako ugodno i lijepo živi, ali... ali...
Jel još nekog osim mene nervira kad se sve što se oko nas događa, ali baš sve, uključujući i neka čudnovata emocionalna stanja/stresove kroz koje prolazimo, objašnjava rečenicom, "a čuješ, to ti je normalno". ili još gore, "a čuješ, takva su vremena..."
ne mogu se odlučiti nerviraju li me dotični konstrukti riječi (da ne petljamo misli u to) zato što mislim da me osoba kojoj ja istresem dušu poklapa rečenicom "a čuješ, to ti je normalno" jer me u biti ni ne sluša, jer su moji problemi koje fakat ne rasipam po svijetu, što isto vjerojatno nije najzdravije, glupi (njoj, toj osobi odnosno) ili me nervira sve to skupa zato što nemre baš sve biti normalno zaboga, neke stvari uopće nisu normalne, a kad sve svedeš pod zajednički nazivnik normalnosti, onda svakojake boleštine postaju kul i norma.
i sve je kao normalno.
čujem glasove, jel to normalno? je, kako da ne, znaš neuroni u tvom mozgu mogu kreirati paralelnu stvarnost pa ti se čini da čuješ ono što ne čuješ. bullshit. nije normalno stara, odi se liječi.
i tak nekoliko puta dnevno.
jel normalno...?
nije. točka. pomiri se s vlastitom nenormalnošću. il počni pit.
