Jel još nekog osim mene nervira kad se sve što se oko nas događa, ali baš sve, uključujući i neka čudnovata emocionalna stanja/stresove kroz koje prolazimo, objašnjava rečenicom, "a čuješ, to ti je normalno". ili još gore, "a čuješ, takva su vremena..."
ne mogu se odlučiti nerviraju li me dotični konstrukti riječi (da ne petljamo misli u to) zato što mislim da me osoba kojoj ja istresem dušu poklapa rečenicom "a čuješ, to ti je normalno" jer me u biti ni ne sluša, jer su moji problemi koje fakat ne rasipam po svijetu, što isto vjerojatno nije najzdravije, glupi (njoj, toj osobi odnosno) ili me nervira sve to skupa zato što nemre baš sve biti normalno zaboga, neke stvari uopće nisu normalne, a kad sve svedeš pod zajednički nazivnik normalnosti, onda svakojake boleštine postaju kul i norma.
i sve je kao normalno.
čujem glasove, jel to normalno? je, kako da ne, znaš neuroni u tvom mozgu mogu kreirati paralelnu stvarnost pa ti se čini da čuješ ono što ne čuješ. bullshit. nije normalno stara, odi se liječi.
i tak nekoliko puta dnevno.
jel normalno...?
nije. točka. pomiri se s vlastitom nenormalnošću. il počni pit.
|
