morala sam odseliti iz zagreba da bi mi prestao ići na živce.
ili točnije, morala sam odseliti iz zagreba da bih se prestala svakodnevno svađati s njime i maštati o životu negdje drugdje.
morala sam odseliti iz zagreba da bih mu prestala zamjerati "malenost".
živcirao me moj rodni grad svojom iritantnom osobinom da naizgled nema ništa svoje: ljudi koji odsele u split nakon nekog vremena izgube "kaj" i zagrebački naglasak i počnu govoriti onako dalmatinski meko i vikati, a dalmatinci koji dođu u zagreb govore rebatinke i razumiš i ae.
i živciralo me zagrebačko glumatanje metropole s kafićima koji se zatvaraju u 11 i kroničnom nestašicom klubova za one koji ne žele cajke ni nabijanje.
ide mi na živce i divna zagrebačka navada da se svakog ljeta "ponovljuje", što obično znači raskapanje najmanje jedne od glavnih prometnica. i živcira me jezovit javni prijevoz i činjenica da svi butici nude isto pa sve zagrebačke cure furaju isto.
osim toga, prezirem običaj zagrebačkih muževa da istovaruju hračke na pločnik, i još bih istovarivanje pretrpjela, ali ono povlačenje šlajma do nosa i pljuvanje uz pripadajući hroptaj momentalno mi izaziva mučninu. a mučninu mi izazivaju i ljudi koji ljeti obitavaju po tramvajima, a kojima bih besplatno dijelila sapune u svrhu poboljšanja mentalnog zdravlja populacije jer nakon izlaska iz javnog prijevoza dvojim hoću li se onesvijestit ili onesvijestit uz povraćanje...
živciraju me osobenjaci koji se skrivaju iza sintagme "gradski oci", a koji neovisno o stranačkoj i inoj pripadnosti svako toliko donesu neku bisernu odluku koja se svodi na "bagerom i asfaltom" pa uspijevaju upropastiti gradske trgove zalivši ih mramorom i betonom ili gradske aleje tako da na njima posijeku platane i koji uopće nemaju razumijevanja za mjesta koja rastu s ovim gradom, kao što je ona slavna burekdžinica na kolodvoru koja je nestala preko noći, eto tako, nije se uklapala u gradsku viziju.
posebno sam prezirala, oduvijek, što je grad kaskao za svijetom i kasnio u fazi nekih 20 godina, a onda kad bi konačno prigrlio neki trend, onda se moj zagreb voli ponašati kao da ga je upravo on izmislio...
obožavam kišu i maglu i oluje, stvarno to volim, ali mrzim kad se u listopadu negdje nad zagreb navuku oblaci jer onda znaš da neće otići do proljeća, a i dvojbeno je što je u zagrebu proljeće jer se asfalt upari i užegne čim temperatura preskoči petnaesticu i onda hodaš po gradu i dahćeš kao pseto jer grije odozgo i grije odozdo i asfalt te prži po stopalima...
i jedva sam čekala da odem, zbog gužvi, groznih gužvi i čekanja na svaku glupost, zbog kretena u prometu koji se zaustavljaju gdje požele i voze kako požele, jer nema parkinga ni parkova ni igrališta. i onda sam otišla.
sve me ovo gore navedeno i dalje živcira.
i dalje prezirem zagrebačke navade, kao što je uzgoj znatiželjnih penzića koji sve znaju i sve videm, bez obzira na socijalne pepeljarke, i dalje me nerviraju zmazane ulice i cigići na raskršćima, i dalje maštam o tome da ću jednoga dana živjeti negdje uz more jer se uz more nekako ugodno i lijepo živi, ali... ali...
|
