02.04.2008., srijeda
budi uvijek blizu
Da sam bar mrtva, govori Ona kroz zube. Da sam bar jebeno mrtva, da me nema, da krepam, da je sve ovo gotovo, sikće, doslovno izguruje riječi kroz čvrsto stisnute zube i gasi cigaretu u pepeljari.
Opirem se porivu da joj kažem da nije sve tako crno. Opirem se porivu da je tješim glupostima u koje ni jedna ni druga ne vjerujemo. Zaustavljam ruku koju sam pomislila pružiti joj preko stola jer znam, razumijem, da bi je ona prihvatila samo da se ja osjetim bolje.
I znam da ima gorih stvari, smiješi se, a taj me osmijeh plaši, znam da bih recimo trebala biti sretna što sam zdrava.
Kraj te rečenice ostaje visjeti u zraku i odjednom mi je drago što sam šutjela i što sam se othrvala porivu da joj pružim ruku, da je uhvatim za ruku, da je zagrlim, da učinim bilo što od gomile stvari koje nekako automatski činiš kada je netko tužan, samo što je njezina tuga ponešto drugačija, njezina tuga je tupa, hladna, očajna, ljutita, usamljena. I ne znam, stvarno ne znam kada se to dogodilo, kada smo postali ljudi kojima prijateljski zagrljaj, pružena ruka, osmijeh, činjenica da je taj netko tu, uz nas, više nije dovoljna, i je li uopće ikad bila dovoljna, ili smo se samo zavaravali, postoji li uopće stanje koje je jednostavnije odbolovati ako se možeš nasloniti na nečije rame?
I šutim, gledam u pod, i razmišljam o tome da joj ne mogu dati ništa što ona treba, jer ona treba novac, ona treba pozajmicu, ona treba sudužnika za kredit, a ja jednostavno ne mogu biti ništa od toga, jednostavno ne mogu, zbog tisuće drugih stvari, a i da budem iskrena, nisam sigurna da bih pristala da sada nije tako kako jest. Mogu joj biti prijatelj, mogu je slušati, mogu je zagrliti, ali ništa od toga njoj nije potrebno, godinama joj već nije potrebno, godinama već su to stvari koje su luksuz, stvari koje moraju čekati neka bolja vremena.
Kako si dospjela ovamo? Gdje je to krivo skretanje, gdje si se izgubila?
Da li se to dogodilo one jeseni kad si me nazvala i rekla mi da ćeš samo par mjeseci raditi u bircu u mom kvartu "da zaradiš nešto para za faks"? Ili kad si se zadužila do grla da bi se izvukla iz jedne loše priče?
I tako sjedimo, pijemo hladnu kavu, ona priča o poslu, o podmetanjima, o vrijeđanju, o užasnim uvjetima, o dugovima, o iseljenju iz podstanarskog stana koje je uskoro očekuje, a ja šutim i klimam glavom i gledam u pod i nemam što reći jer se jednostavno nema što reći. To ti je tak, govori ona, a ja klimam glavom, kao slažem se.
Kako je tebi, pita me. Ma okej, odgovaram i mijenjam temu jer osjećam njen optuživalački pogled. Nije fer, čujem kako njen pogled urla na mene, nije fer, ti si trebala biti na mom mjestu, a ja na tvom, nije fer, trebale smo barem biti zajedno u istim govnima. I ima pravo, mislim si. Imaš pravo curo i ne znam kako sam izbjegla taj metak, valjda je to sreća, dobra karma, kismet, dobar raspored kuća, ne znam što je, valjda sam previše divlja za takve životne rasplete. Ali ja sam trebala biti ti, prije 17 godina svi bismo se zakleli da ću ja završiti kao ti, ali eto nisam i sad se izbjegavamo jer se ja bojim svojeg odraza u ogledalu, a ti mrziš ono što nisi uspjela dohvatiti.
Pozdravljamo se na vratima. Javi se, govorim. Zovem te ovih dana, odmahuje.
Nestaje iz vidokruga i odjednom osjećam nešto kao tup udarac u trbuh, u želudac. Mučnina provaljuje i povraćam, povraćam, za nju, za sebe, za nas davno, prije 17 godina, za sve promašaje, za Mirelin stepfordski život, za Brankinog zaručnika koji je ne tuče, bar ne još, ali bude, svi znamo da bude, za Juru koji svakih par mjeseci mrtav pijan pokušava smotati auto oko prvog stupa, za sve nas, ali najviše za nju i za svojeg sina, i molim se, svim bogovima koji postoje, svima, molim se, dragi bože, daj da nikad ne dođe s rečenicom "samo ću malo raditi u bircu, mjesec-dva".
|
- 10:07 -
Komentiraj (17) -
Printaj -
#
|
