26.03.2008., srijeda
jedinstven talent
Ne znam nikoga, stvarno nikoga, tko ima tako jedinstvenu i dobro razvijenu sposobnost da kaže potpuno krivu stvar u potpuno krivom trenutku i to najkrivljoj mogućoj osobi. Nikoga osim sebe, to jest.
S tim talentom ruku pod ruku ide i drugi - da u pokušaju da kažem drugima nešto lijepo, a opet iskreno, završim vadeći se iz proverbijalnih govana jer sam uspjela izvest ono pod jedan.
A ipak se čudom čudim što me i pesi zaobilaze na cesti.
Kategorija: pas, majka, balada, ljubav.
|
- 14:04 -
Komentiraj (17) -
Printaj -
#
18.03.2008., utorak
pitanje za milju dolara
Naišla sam danas na forumu zanimljivu temu: da sutra zemlju nastane glodavci ili kajjaznam, zaprijeti joj kataklizma neslućenih razmjera i jedini spas nam je pobacati sve knjige, koju biste spasili?
Pa sam krenula misliti, koju bih ja spasila.
Na prvu loptu, Gibranova "Proroka". Osobno mislim da je to jedno prekrasno djelce u koje sam se zaljubila kao jako mlada i "impresionirljiva", čak sam o njemu pisala maturalnu radnju. No, znam ga napamet - čemu ga spašavati? Lijepo sačekam da prođe da kataklizmična situacija pa ga ispišem iz glave. Ili izdiktiram, kakva sam lijenčina, pa neka ga drugi piše.
Onda mi je pala na pamet "Siddartha" Hermanna Hessea. To je pak knjiga koja mi najviše znači - prvi sam je put susrela u ljeto kada sam trebala napuniti pet godina. Naslovnica (izdanje BIGZ) mi je doslovno ulila strah u kosti. Bila sam uvjerena da je slika demonska i da će mi nešto zlo učiniti budem li je gledala. Zapravo je užasno zanimljiv put te knjige do mene (a evo je na mojoj polici). Kao prvo, ona pripada pokojnoj osobi. I to davno pokojnoj osobi. Potom, živjela je na polici u kući koja je spaljena s preko nekoliko zolja, opljačkana i prodana. Sve to davno. Zatim, stvari iz te kuće odnesene su na desetak adresa, dio ih je također prodan. A ta se knjiga ipak nekako, u jesen 1991. godine, našla u mojim rukama. I nekako mi se čini nefer žrtvovati je, kad se već toliko namučila da preživi. S druge strane, je li to baš djelo koje bi trebalo ostati generacijama koje dolaze? I jest i nije. Ali JEDINA knjiga?
Onda sam mislila dalje. Heureka! "Majstor i margarita", to je knjiga koju treba sačuvati! Ne, "Sto godina samoće". Svakako "Sto godina samoće" - i onda će buduće generacije završiti na LSD-u i sanjati velike bijele zečeve.
Shakespeare? Bah.
"Život je drugdje"? Svakako, morao bi to biti Kundera.
"Ako jedne zimske noći neki putnik..." - to mi je najdraža knjiga IKAD i spasila bih je, samo kad bih mogla spasiti njih, recimo, deset. Ovako, da baš ona ostane kao jedina...
Nakon čitavog poslijepodneva razmišljanja i dumanja i razbijanja glave koju bih knjigu zadržala da svijet ode k vragu, mislim da je to "Onda" Mome Kapora. Pa nek svijet ide k vragu...
A vi?
|
- 22:09 -
Komentiraj (52) -
Printaj -
#
07.03.2008., petak
za neke je ljude uvijek prerano
bilo je vruće, užasno vruće ljeto u motovunu. godina glumaca, godina skandala. godina odlične zajebancije. tog sam ljeta upoznala dvije glumice koje su za mene nekako ostale pojam glume: semku sokolović bertok i milenu dravić.
sa semkom sam trebala odraditi kratak razgovor za motovunski bilten. naime, primala je nagradu za 50 godina rada, trebala sam izjavu, dvije-tri rečenice koje bih ja začinila detaljima iz biografije, općim mjestima, nekom bezličnom pričom. trebala sam njezinih 10 minuta. ispalo je da smo na kraju sjedile više od sat i pol na terasi hotela kaštel u motovunu.
ona je željela pričati, ja sam željela slušati. kad sam završila, rekla sam prijateljici da mi je to bio možda najbolji intervju u životu. i da mi je ko psu žao što sve to nemam gdje objaviti.
prošle su dvije i pol godine od tog vrućeg motovunskog ljeta. većinu onoga što mi je tog ljeta ispričala i danas pamtim.
recimo, da se ne sjeća niti jednog filma koji je snimila. "u puli su mi napravili retrospektivu filmova. i gledam ja neki crno-bijeli kadar, neka tifusarka djevojka i mislim si, tko je to? a kad ono, ja, moj film, moj kadar", pričala je. nije čuvala isječke iz novina - odnosno, čuvala je sestrine. jer njena je pokojna sestra bila talent u familiji. bavila se sportovima, parternom gimnastikom, mačevanjem, šahom, bridžom... sviđalo mi se, užasno mi se sviđalo, što je godinama pušila i što joj nije padalo na pamet prestati. "cigarete su odlične za moje zdravlje", smijala se dok smo dijelile moju kutiju. "samo ove tvoje su mi malo prejake, sine."
pričale smo o ratu, gladi, roditeljstvu, pričale smo o životinjama koje obožava, pričale smo o djeci, o mom tada 2,5-godišnjaku i njenom odraslom sinu, pričale smo o ljubavi, o tome kako je sama zaprosila supruga, o tome kako je sve čudi - "ja i danas ne razumijem mnogo stvari i užasno bih htjela saznati. recimo, kako funkcionira patentni zatvarač... to mi je potpuni misterij" - o partnerstvu - "ne mogu shvatiti da nekog ne zanima što mu partner radi. ili da ne zna ništa o tome. pa živiš s tim čovjekom, budiš se kraj njega, dišeš s njime...", o receptu za sreću...
pričala je o tome kako priprema svoje uloge, pričala je o amidži idrizu, pričala je o kolegicama, pričala je o tome kako se prodala pod dalmatinku...
mogle smo pričati još satima - morala sam skratiti razgovor jer je sve to trebalo otići napisati.
i jučer vidim vijest: umrla.
nemam običaj žalovati s poznatima. smrt slavnih osoba dirne me kao smrt bilo koje osobe, žao mi je naravno. povremeno me pogodi besmisao tih stvari. ali da tugujem za nekim kog ne poznam - ne. ali jučer sam se stvarno rastužila. jer je semka imala uistinu jedinstven duh, duh koji bi trebalo nekako kopirati i usaditi u svakoga od nas. imala je znatiželju, imala je... dalmatinci to zovu forca, ja se doista ne mogu sjetiti pametnijeg izraza, imala je strast prema životu, imala je veselje... imala je čudesan stav prema životu, začuđen i djetinji, imala je nešto zbog čega bi čovjeku došlo da je primi, zagrli i odnese doma...
kažem, nemam potrebu plakati za smrtima poznatih, ali semkina me smrt uistinu rastužila. čak je i moj dragi, kojem ja obično prenosim što piše u novinama, jučer rekao, "da, čuo sam da je umrla." i dodao, pa dobro, nije baš bila mlada.
ali umrla je prerano. stvarno prerano. ljudi kao što je ona uvijek odlaze prerano.
|
- 09:08 -
Komentiraj (14) -
Printaj -
#
|
