stavila je posteljinu na prozor.
gledam bijelu posteljinu kako se njiše na - osmom? desetom? možda dvanaestom - u svakom slučaju negdje visoko i razmišljam kako ljudi stavljaju vjetriti posteljinu na prozor, a ispod prozora im prolazi jedna od najprometnijih zagrebačkih ulica. zašto misliš da će ti jastuk bolje mirisati ako se u njega utisne smrad stotinjak kamiona? ili valjda misle da zagrebački smrad ne dopire kada si visoko.
u stvari, ne znam dopire li. ne sjećam se. s mog šesnaestog kata nebodera vidio se čitav zagreb. ponekad je noću izgledao kao one deke koje bake štrikaju i heklaju pa onda iglom spajaju razne komade, ne znam kako se zovu te deke, one smiješne koje obično završe u nekoj škrinji jer su one za većinu u rangu onih krpa pribijenih čavlićima na zid. uopće se ne da opisati kako izgleda zagreb sa šesnaestog kata nebodera, a da se ne koriste klišeji i istrošene metafore. izgledao je kao bakina deka, izgledao je kao božićne lampice na boru, izgledao je kao da je netko na baršunastu košulju ugradio led diode.
ponekad sam noću ležala u krevetu i gledala kako sjene klize niz moje zidove. nevjerojatno, čak i sada kad pomislim na to, nevjerojatno kako farovi visoko dopiru.
ona je stavila posteljinu na prozor i ta posteljina sad, uz vjetar koji puše, ne prejako, ali što ja znam kako jako puše tamo gore, uglavnom ta posteljina sad visi s prozora, čitav poplon se nekako savio prema dolje i dobro, možda me vara udaljenost, možda mi se samo čini, ali meni izgleda kao da će svakog trenutka pasti.
može li te ubiti poplon? ili jastuk? da ti padne na glavu s tog nekog visokog kata, može li te ubiti?
razmišljam, baš bi dobro, dobro bilo da taj poplon, ako već mora pasti, sleti nekako meni, u taj moj autobus, da sleti zajedno s jastukom pa da se sklupčam i stisnem i pokrijem i nastavim spavati dok autobus kruži svojom dugačkom rutom. ili još bolje, da me nekako premjeste, mene i poplon i jastuk, u neki vlak, ali neki vlak koji dugo, dugo vozi, neki vlak koji putuje danima. i ne trebam ništa, samo jastuk i poplon i svoje mjesto u vlaku i vrijeme, vrijeme da spavam u tom vlaku koji ide nekamo, da se povremeno probudim i znatiželjno pokušam dokučiti gdje sam, kao da će mi kamenje i grmlje uz prugu nekako otkriti gdje se nalazim, i da povremeno kroz prozor koji netko otvori, kroz prozor koji ja otvaram dok pušim na hodniku, doplovi miris suncem spaljenog kamena i mora i da znam da sam na jugu i da istovremeno ludujem jer ne mogu dočekati i da sam nekako žalosna što smo već stigli i što putovanje nije dulje trajalo. bilo bi super da se možeš stisnuti ispod poplona, možda na nekom brodu, i prespavati i kišu i sunce i vjetar i ne vrijeme, spavati, spavati, spavati danima.
|
