22.05.2007., utorak
obična ljubavna priča
Ona dolazi s koferom u ruci. Negdje na Mediteranu, ispod loze i maslina. Podne je, plava i žuta klize sa slike, kako to može samo u mediteransko podne. On stoji na recepciji hotela.
Smiješi joj se.
Ona uzvraća smješak, ali stidljivo.
- Vi ste ovdje novi?, pita on.
Ona odgovara klimanjem glavom.
Ovo je rajsko mjesto upravo to - Raj, Čistilište, DrugaStrana,TheGreatBeyond.
Ona je umrla, on je umro, svi su ovdje umrli, duhovi nekadašnjih ljudi, duše koje su to mediteransko podne odabrale za Vječnost.
Zaljubljuju se, naravno.
On se zaljubio čim ju je ugledao da prolazi ispod maslina, ona se zaljubila čim se nasmiješio i uhvatio njen kofer.
Da smo barem... ranije, šapće joj.
Toliko te volim da bih te našao bilo gdje.
Toliko te volim da bih te čekala.
Da smo barem... ranije... drugdje...
Volio bih živjeti s tobom i stariti s tobom. Volio bih se probuditi pored tebe. Volio bih gledati naše fotografije iz mladosti i smijati se našim borama.
Voljela bih u našoj djeci tražiti tvoje oči.
Voljela bih te nazvati, napisati ti pismo, pobjeći od tebe i vratiti ti se.
Volio bih te voljeti.
Voljela bih te željeti.
Žudnja ima svoje putove. Ponekad žudiš za nekim toliko da te noge same nose u njegovom smjeru. Ponekad nekog voliš toliko da si siguran da bi ga pronašao na kraju svijeta.
Ljubavne priče imaju svoju kronologiju: ljubavnici, zaljubljeni traže svoje tragove u prošlim životima. Imam osjećaj kao da te već poznajem, govore si. Vrijeme se sabija u prvim danima, tjedni prođu u jednom dahu, vrijeme se mjeri od poljupca do poljupca.
Ali oni su u Raju, gdje žudnje nema. Tim više je, misle oni, njihova priča posebna. I rađa se ideja: pobjeći. Vratiti se u svijet u kojem se možeš ljubiti na kiši, svađati i miriti, ludovati i željeti.
Ne smijete, upozorava ih Čuvar. Ako se vratite, nećete se prepoznati. Postoji put, ali u tom se svijetu više nećete poznavati.
To je nemoguće, uvjereni su oni. Naći ću te, obećaje on. Čekat ću te, zaklinje se ona.
I bježe.
Prometna je ulica nekog velikog grada. Ljudi, automobili, buka, kiša. On stoji na ulici. Ona prolazi pored njega. Zastaje. Zastaje i on.
Odnekud mu je poznata, čini joj se da ga poznaje.
Ali ona žuri - kasni na sastanak, čeka je Zaručnik.
On se osmjehne, kao što se smiješi brojnim ljepoticama u prolazu.
Ona dolazi s koferom u ruci. Negdje na Mediteranu, ispod loze i maslina. Podne je, plava i žuta klize sa slike, kako to može samo u mediteransko podne. On stoji na recepciji hotela. Smiješi joj se.
Ona uzvraća smješak, ali stidljivo.
- Vi ste ovdje novi?
|
- 09:27 -
Komentiraj (28) -
Printaj -
#
21.05.2007., ponedjeljak
7 deci je uvijek 7 deci
Odnosno, ne možeš nogu 45 ugurat u cipelu 43, rekla bi moja frendica.
Bog te u šumu okrenuo dijete, rekla bi moja mama i to sumira sve. (Nemojte me pitati za genezu te izreke. Ne znam ni što znači ni zašto baš okretanje ni zašto baš šuma, ali ako majka kaže, tako jest. Ne znam ni za genezu riječi "smlata", a time me uvijek počasti. Nema takve na svijetu.)
A mojih 7 deci je dilema koja glasi ovako: kako, kako, oh kako, naći lovu za Bebel Gilberta, Kibbutz Dance Company, Air, Groove Armadu, Radar, Tool, InMusic, RHCP i još koješta što će mi, sigurna sam, u sljedećih par mjeseci pasti na pamet.
I za fototečaj, odnosno 2 fototečaja.
I za prvu godinu faksa (Što najviše veseli dvoje ljudi: RD-a i Gđu Majku. RD-a zato kaj bu opet spaval sa studenticom, a Gđu Majku jer joj više neću potpisivat knjige s "mojoj mami mesto maturske slike na panou".)
I za ronjenje.
I za posao, moj posao.
I pišem nešto.
Pa vas tiltam - vidi post dolje.
Možda završim ovaj put.
Zapravo me veseli. Moj sin se svađa samnom otkako ujutro otvori oči - a ja sretna, uvijek sam govorila da bi bilo sjajno da mi sin bude panker.
|
- 14:56 -
Komentiraj (7) -
Printaj -
#
17.05.2007., četvrtak
...I hurt easy, I just don't show it...
Kad dođeš na kraj priče, zaboraviš da sve počinje čarolijom.
Počinje osmjehom, počinje glavom u oblacima, počinje nemirom i pogledima.
Počinje tako da si obećajete uvijek i zauvijek i vječno i nikad nitko nije i nikad nitko neće.
A onda dođe kraj.
Kad dođeš na kraj priče, možeš samo gledati kako se taj ružan osjećaj razvlači po zraku i ljepi po zidovima, jedan od onih osjećaja koji se ne daju istjerati.
Nije to ni tuga ni bijes, nego neko tupo razočaranje da je, eto, vožnja gotova, a tebi je obećano da će vječno trajati. Odjednom je - prazno.
I kraj.
-------------------------------------
Ako mene pitate, kraj počinje kad se promijene oči.
Znate to? Kad postanu nekako - tvrde. Kad te iz njih gleda umoran netko, a znaš da je umoran od tebe. Da te gleda i misli si, nije ovo vrijedno truda. A ti gledaš tog nekog i misliš si, zašto si to radim?
Kraj počinje kad prvi put pogledaš tog nekog u oči i shvatiš da ljubav nije dovoljna.
-------------------------------------
|
- 09:30 -
Komentiraj (33) -
Printaj -
#
|
