imam tu neku naviku da svoj život pamtim kao fotografije. neki trenuci se naprosto zabilježe kao slike, zamrznu se i onda ih se prisjećam kao što neki ljudi listaju fotoalbume. klik.
razmišljala sam malo postoji li neka fotografija iznad koje bi mogao stajati naslov "sreća" ili nešto jednako patetično, neki trenutak koji bi zadovoljio sve moje (brojne) definicije onoga što sreća jest. iako postoje mnoge, posebno posljednjih godina, stalno mi pred oči dolazi jedna.
bio je badnjak 1998. moja je prijateljica radila u jednom kafiću u blizini zrinjevca. njen je šef blagonaklono gledao na njeno organiziranje tuluma pa smo tako i tog badnjaka nahrupili u taj sitan, tijesan, podrumski kafić. sjećam se da sam, putem onamo, s prijateljima raspravljala, kladila se, uvjeravala ih, da ćemo imati bijeli božić. meteorolozi su tvrdili da snijega neće biti, ponavljali su mi prijatelji. ja sam tvrdila da hoće, naravno da hoće - zato što ja tako želim. naravno, kad imaš 20 godina uvjeren si da se svijet vrti i okreće samo oko tebe i zbog tebe i da će - tebe radi - promijeniti putanju.
tulum je bio kao i svaki tulum - puno pića, puno priče, puno smijeha, puno glazbe kakva se već pušta na tulumima. prošlo je devet godina, a ja još pamtim da je malo poslije pola 12 u kafić ušetao jedan prijatelj i rekao da snijeg pada k'o šašav. istrčala sam na ulicu u košulji - ulice su se bijelile, zrinjevac sam gledala kroz zavjesu od snijega i taj trenutak, taj smijeh i ples ispod snježnih pahulja, ta radost koja nema veze s ničim i s nikim, jednostavno radost, jer je svijet eto skrenuo u tvom smjeru, promijenio putanju jer si ti tako htio, samo veselje jer je pao običan snijeg koji sam vidjela mnogo puta prije i vidjet ću ga - barem se nadam - još mnogo puta u životu, samo taj lud, blesav osjećaj da možeš plesati po ulici u nekakvoj tankoj košulji koja se naočigled moči... rijetko pričam o tome jer se u biti nema što ispričati - zamisli čuda, snijeg je pao u prosincu. ali kad pričam, kažem da je to osjećaj kad bi mogao stisnuti gas i smotati se oko stupa s 200 na sat bez da trepneš. kao kad sam prvi put čula "lust for life" i osjetila onaj osjećaj u nogama - znate onaj - kad imaš osjećaj da bi mogao odletjeti.
danas pored mene nema više nikog s te slike. ponekad mi nedostaju, da - ali više od svega nedostajemo mi mi kakvi smo bili te zime i još pokoje. mi koji smo čitavu zimu preskakali ogradu da bismo se okupali na vanjskom bazenu u tuheljskim toplicama, po snijegu i ledu. nedostaje mi "naša" birtija, "naše" prijepodnevne kave, nedostaju mi ljudi koji me nazovu i kažu samo "ja sam". bez imena, bez da im vidim prikaz imena na mobitelu - samo "ja sam". a tko bi drugi bio?
jedan mi je sportaš rekao da golmani treniraju tako da im prvo stave utege na noge i tjeraju ih da se bacaju za loptom. to, naravno, nije ludo uspješno, ali onda kad im te utege skinu - oni polete.
sveg sam se ovog sjetila jer mi je brat pustio pišonju i žugu, ne one u paklu droge, nego onu pjesmu u kojoj "se visoko na nebu smijao mjesec žuti". ima i o tom mjesecu priča, ali drugi put.
|
