28.11.2006., utorak
Za Anu
Znate za koju.
Pokrenuta je jedna jako plemenita akcija na blogu ŽELIM ŽIVOT. Tamo imate sve informacije o tome što je i kako potrebno učiniti.
Još informacija o darivanju i transplantaciji koštane srži imate na ovim stranicama, zajedno s kontakt informacijama.
Možete se uključiti s novčanim prilozima, možete se prijaviti u donorsku mrežu, a možete i jednostavno ispuniti ovu internet peticiju i dati svoj glas.
Što se mene tiče, ja ću ovih dana potegnuti do zavoda za tipizaciju tkiva. Ako nekome treba prijevoz, nek se slobodno javi.
|
- 11:22 -
Komentiraj (3) -
Printaj -
#
vampiri
Prije mene je ušao dečko od dvije godine. Nosila ga je mama. Mirno je sjeo, dao ruku i skroz zainteresirano gledao tetu s iglom. Ni riječi nije pustio, čak je u jednom trenu pogledao mene, više blijedu od svoje uobičajene boje dobro odležalog mrtvaca, i nasmiješio mi se. Ja ne podnosim igle. Još je digao obrve, miš mali, kao joj gle, kak je ovo užasno zanimljivo, ovo nešto crveno što mi ide iz prsta. Gle, a ovi svi čudni ljudi me gledaju...
Ja se ne socijaliziram u čekaonicama. Osim kad imam namjeru tući mulce koji "samo" trebaju uputnicu pa utrče preko reda, ali i u tom slučaju možemo reći da se socijaliziram s njihovim majkama i očevima. Ali ovog malog... došlo mi je da ga pitam što si on inače misli o životu i svijetu.
A bila je tu i uvijekprisutna ŽenaSaSvimBolestimaIRazvijenomHipohondrijom (ŽSSBIRH).
Razmišljala sam o tome koliko je pametno bilo DOVESTI se na vađenje krvi, pogotovo kad je razlog mog dolaska što inače nisam jako stabilna na nogama.
Kadli će ŽSSBIRH: Koliko moramo sjediti nakon vađenja krvi?
Ne, mislim si ja i šaljem panični SMS u pomoć.
Pa 15 minuta, odgovara vampirka koja i dalje cijedi dijete. A dijete me i dalje gleda sa smješkom.
ŽSSBIRH: Znate, ja sam gledala kako se onesvješćuju.
Ne, ne, ne, ne, mislim si ja. Ne čujem te. Ne. ŽSSBIRH i dalje melje, ona ima sve bolesti.
- Da, možete se onesvijestiti do pola sata nakon vađenja, odgovara vampirka.
Super, kontam. Pola sata. Moram voziti. Što ako se onesvijestim za volanom? Ili mi samo pozli dok vozim?
Zaključujem da ću stati nasred ceste i onesvijestit se u privatnosti svog vozila. I da će mi valjda netko pomoći, ako nitko drugi, onaj tko će me doć tuć jer ne krećem na zeleno.
Ja sam na redu.
- Nebute mi se onesvijestili?, pita me vampirka.
- Ma kakvi, odgovaram hrabro.
Dete mi se smije s vrata.
Preznojena i uspaničarena šaljem SMS mužu: idući put me ti voziš i držiš za ruku.
U čekaonici me pita ŽSSBIRH: A kaj je vama?
- Sifilis. Zadnji stadij, govorim i bježim kroz vrata.
|
- 07:11 -
Komentiraj (11) -
Printaj -
#
23.11.2006., četvrtak
sotonizam u praksi
Ha, kako dobar naslov! ne, neću pričati o prizivanju đavla, nego o next best thing - najboljim prijateljicama. Nemojte odmah na mene, za sve je kriva ova beštija koja je baš morala pisati o svojoj najboljoj prijateljici i kako se one vole i paze i maze i razumiju, i sve dalje u tom pekmez i džem stilu. E ja imam totalno kontra stav koji glasi: dabogda buhe stotinu deva... ne, to je iz druge priče. Stav glasi ovako: sretna sam otkako nemam najbolju prijateljicu. Ne jednu, konkretnu, nego neku proverbijalnu, odnosno što u mom životu nema nakupine xx kromosoma koja obavlja funkciju najbolje prijateljice.
Ja vam naime s najboljim prijateljicama imam težak jinx, olitiga UROK.
pogledajmo:
NAJBOLJA PRIJATELJICA 1
Tehnički, moja prva najbolja prijateljica bila je stanovita Ana, Maja ili Ivana, neko nepamtljivo ime uglavnom. Dijelile smo klupu i mržnju prema dvije ultraturbo popularne razredne zmije, kobre itd, koje su u nježnoj dobi od 8 godina iskazivale zavidnu dozu zloće. Pa smo sanjarile o tome kako ćemo im istrest vrećicu punu jaja na glavu pomoću kompliciranog mehanizma kako se ne bi otkrilo da smo to mi, kako ćemo izdubit rupu i napunit je vodom tako da one upadnu u blato, ubacit im mrtvog štakora u torbu i tako dalje, i tako bliže. nešto od toga smo izvele, nešto nismo prije nego li je, avaj kuku i pomagaj, najbolja prijateljica 1 osvanula u protivničkom taboru.
NAJBOLJA PRIJATELJICA 2
Negdje godinu-dvije kasnije, najbolja prijateljica mi je postala stanovita Vlatka s kojom sam ljetovala. Enihu, i Vlatki i meni se sviđao isti dečko imenom Stjepan koji je živio par kuća dalje. Prešetavale smo se kao pure ispred njegovog dvorišta, čekajući da nas primijeti i oduševi se nama ko da nas vidi prvi, a ne petmilijunasedamstodevedesettisućuiprvi put. Navodno se Stjepan trebao odlučiti između nas dvije, iako ni danas nisam sigurna da li je netko njega obavijestio o tome. Uglavnom, kad se Stjepan počeo prešetavati pred mojim dvorištem (što sam ja tumačila vrhunskim bezobrazlukom i neodlučnošću), Vlatkica je krenula u napad i protunapad i svakakve napade. Stjepan se tu nije dao, o ne, al smo se nas dvije junački pohrvale u prašini i tako zapečtaile naše prijateljstvo, ejmen.
NAJBOLJA PRIJATELJICA 3
Zvala se Ivana i preselila je u moju školu negdje u 7. razredu jer je mama ostavila x-tog dečka i odnekud se vratila u zagreb. Odmah smo se složile, ali... Ja sam tad intenzivno sanjarila o karijeri kazališne dive te u kazalištu upoznala, ajmo ga nazvat, Jorgea. E Jorge je bio lep ko slika i isto nezainteresiran: prvo je mog brata izmaltretirao pitaniima o mom ljubavnom statusu, onda je mene izmaltretirao pitanjima o svemu i svačemu, pa smo plesali sentiš (moj prvi!), pa smo cvrkutali i ovo i ono, i taman kad sam ja shvatila da nije nezainteresiran i posljedično se počela u njegovoj blizini ponašati kao luda, bijesna, ptičjogripna i na svaki način bubina i katatonična krava križana s ekstremnom privlačiteljicom pažnje i glasnom koketom, na scenu je nastupila ivana koja je već imala pokojeg dečka, a čak se i ljubila. Sad, možete si zamisliti ostalo.
NAJBOLJA PRIJATELJICA 4
Anu sam upoznala u prvom srednje. Njena mama je i danas uvjerena da sam je ja navukla na cigarete, a moja da je ona niškoristi. Prvi put smo se posvađale nakon što mi je ona zviznula šamar nakon nečeg što sam provalila, a za što sam uvjerena da nije bilo TAKO strašno. Drugi put smo se posvađale nekih 5 godina kasnije, kad je ona bila uvjerena da joj lažem da sam se pomirila s bivšim dečkom, odnosno da sam se pomirila s bivšim dečkom, a njoj govorim da nisam. A to je big deal jer je on kreten, narkoman, idiot, nestabilna budala inteligencije žličnjaka. Tu sam se ja pravednički naljutila jer da šta, pas mater, ko da su njeni bolji.
NAJBOLJA PRIJATELJICA 5
Tu je zanimljiv samo razlog svađe i zahlađenja odnosa: posvađale smo se oko toga koja BOLJE RAZUMIJE muškarce. Točnije, ona je tvrdila da ih može razumijet zbog ustroja svog mozga koji je kao muški ili nešto, a ja sam tvrdila da priča pizdarije i da isto tak možemo razgovarati o tome koja BOLJE RAZUMIJE budiste. Ono, jebote generalizacija, ne razumijemo ih ni ti ni ja, al ona je nekako mislila da je to jako bitno razumijevat muškarce, pogotovo ako si žena. Onda sam joj ja rekla da to kaj se oni muvaju oko nje nema veze s njezinim razumijevanjem, nego s njezinim koketiranjem i tu smo se malo, ako me razumijete, nekako... razišle. A šljiva na oku je ionako brzo zacijelila.
NAJBOLJA PRIJATELJICA 6
To je bez pretjerivanja jedna od najljepših i najinteligentnijih žena koje sam ikad upoznala. I najsjebanijih kad smo kod toga. U jednom trenu sam ja nju počela uvjeravat u all you need is love, a ona mene u we are living in a material world, and i am a material girl, i uskoro smo počele razgovarati uz sočne i presočne psovke, a onda smo prestale skroz pričati. Što mi je užasno žao, nitko nije tako kreativne nadimke davao mojim dečkima kao ona. Biljarska kugla, velebitska degenija, čistunko, lučki radnik i tako dalje...
Eto, zato nemam i ne želim imat najbolju prijateljicu. Imam drage dame, ali uvjeravam vas, čim bih neku od njih, makar u šali, šegi i zajebanciji, prozvala najboljom prijom, nebo bi se otvorilo, vrata paklena razjapila i nestao bi život na zemlji. ili nešto.
U sljedećem nastavku rahatli does dallas... ups, ne, priča o mojim mrvu sretnijim odnošajima s muškim prijateljima.
|
- 08:15 -
Komentiraj (43) -
Printaj -
#
17.11.2006., petak
zen ženetina
- 09:55 -
Komentiraj (16) -
Printaj -
#
16.11.2006., četvrtak
priča o m.
Mare sam upoznala preko moje mame. Točnije, zaletjela sam se u nju, ili se ona zaletjela u mene, nebitno uglavnom. Ja sam ulazila u majčin ured, ona je iz njega izlazila i sasvim iskreno mogu reći da me nitko u životu nije tako šarmantno poslao u... pa, kamo se već ljudi šalju. S osmijehom. Koji tjedan kasnije srele smo se na istom mjestu i ovoga nas je puta moja majka, uvijek savršeno društvena, izvela na kavu. Mare je imala jedno od onih lica koja imaju duboke, silno izražene bore - one duboke, oko usana, i očiju, neizbrisive tragove života, jedno od lica koje je nepogrešivo točno odaje godine. Bila je egzotična, vižljasta, sitna, starija nekih 10 godina. Imala je dugu, kestenjastu kosu koju je voljela zabacivati i psovke je koristila umjesto interpunkcija. Zaljubila sam se istog trenutka.
Na toj prvoj kavi posve mirno mi je ispričala da je razvedena. I da ima dijete. I zašto je razvedena ("đubre jedno jebivjetarsko") i kada ("lani je bilo tri godine i stvarno mi je došlo da se napijem ko guzica") i kog je sve njezin bivši u međuvremenu odveo u krevet ili to barem pokušao ("gle, da mi se sestri ide upucavat... taj stvarno ne zna držat kurac u gaćama i ako popizdim ostat će bez njega").
Imale smo jedno od onih prijateljstava koja intenzivno traju mjesec-dva, a onda nastane tišina od godinu, dvije...
Srele smo se nedavno, nakon dosad najdulje pauze, tri godine.
Sjedila sam u njenom stanu, na njenom dobro mi poznatom kauču, preslušavala sam novotarije iz njezine CD kolekcije. Posvuda slike njezinog djeteta. Djeteta od skoro dva metra.
- Što radiš ti sad?, pitam je dok pijuckam vino iz pravih čaša na stalku ("nemreš bit seljača i ovo vino pit' iz krigle").
Smije se. Smije se na onaj svoj dobro poznat način, zabacuje glavu, prolazi rukom kroz kosu.
Sjeda pored mene, odjednom ozbiljna.
- Ja sam ti sad... hm... Odlaže čašu na stol, lomi prste. Gleda me u oči. - Ja sam sad prostitutka, kurva, znaš. Nervozan smijeh.
- Daj, zezaš me, kažem.
- Ozbiljna sam, jebote, odgovara mi.
Što kažeš na takvu objavu? Čak i ako je od Mare, a s godinama sam naučila da me ništa ne iznenađuje od Mare.
- Šokiram te, mila?
- Pomalo, odgovaram. Razmišljam o tome što mi je rekla i da, šokirana sam. Ne njezinim izborom zanimanja, to u meni budi neku čudnovatu znatiželju. Šokirana sam jer - hm - prostituka? Moja prijateljica? Moj malograđanski um je i oduševljen i zgrožen takvim životnim scenarijem. Znatiželjna sam, a u isto vrijeme se pitam sjedim li možda na kauču na kojem se odvijao neki plaćeni, prljavi, možda i perverzni seks. Možda se tu neki dlakavi buco nabijao u moju prijateljicu. Možda negdje ima ona čuda od lateksa? Bičeve? Vani se navodno specijaliziraju, baš me zanima koji je njezin đir. Pokušavam otjerati takve misli - neumjesne su.
Kad sam šokirana, obično postavljam smiješna pitanja. Kao na primjer - Pa dobro, kako?
- Užasno jednostavno u stvari. Gad ne plaća ni lipe. A ja mogu dobiti neku bijedu od plaće, tri soma možda. Što, ti bi radije da prosim?
- Ne, ne. Ne.
- Gledaj, imam posao. A ponekad, povremeno, vikendom, navečer...
- Zna li...?
- Tomica? Ne. Ni u ludilu. On misli da često izlazim i pizdi jer bi me mogao sresti vani. A svatko normalan se srami mame, kužiš?
- Pa tko su ti ljudi?
- Normalni. Stranci ponekad. Poslovnjaci, znaš, dođu u Zagreb na par dana i uzjebu se. A i mladi me dečki traže...
- Pa da, stara koka i još k tome ku... Zaletjela sam se i pocrvenila. Ali Mare se smije.
- Točno to, mila, točno to.
Razgovaramo o meni, mom braku. Dobro mi je, govorim joj. Razmišljam je li neumjesno pitati ima li koji savjet. Možda zna neku seksi foru, nešto što izluđuje muškarce? Možda postoji neki trik? Neka poza? Odustajem od pitanja, bojim se da bi mi mogla reći nešto. I da će ispasti da ja pojma nemam o seksu, u stvari.
- No dobro, kad ću aj upoznati tog tvog mužjaka?
Smijem se i mjerkam je kako hoda po sobi i vrti guzicom. Nisam je zapamtila tako vitku. A onda, možda je stvar... Prestani, govorim si, ne budi dijete.
- Uskoro, bejbe, uskoro, odgovaram joj, iako znam pravi odgovor: Ma, nema šanse.
|
- 08:11 -
Komentiraj (20) -
Printaj -
#
15.11.2006., srijeda
we watched our friends grow up together...
zar smo toliko različiti, pitao me RD sinoć. jesmo li mi stvarno toliko neprilagodljivi?
mi, kao on i ja. zajedno. kao par.
radije ću biti bez svih prijatelja nego da pristajem na ovakve jadne kompromise, bjesnio je, jebala ih lova.
malo je čudan taj osjećaj, kad ljudi koje poznaješ većinu života odjednom počnu iskazivati čudna lica: zloću, zavist, proračunatost, hladnoću, gorčinu, neiskrenost...
malo je čudan taj osjećaj, kad ljudi na pragu tridesetih odjednom u punom sprintu jure u svijet kojem smo se još nedavno svi zajedno smijali. i obećavali jedni drugima - nikad tako. nikad.
jesmo li toliko drugačiji, pita me RD.
i odjednom imam paradu ljudi u glavi: ljude koji su počeli pristajati na kompromise tako davno i tako često da sada od njih više ništa nije ostalo, samo taj jadni kompromis, ljude s kojima smo se nekad smijali, ljude koje smo nekad voljeli.
jesmo, različiti smo. srećom je dovoljno onih koji žele biti različiti s nama.
|
- 10:17 -
Komentiraj (15) -
Printaj -
#
11.11.2006., subota
kako je zapisničarka branila ulicu
Mogla je to biti 1985., nisam najsigurnija više, kad je sve majke iz moje ulice uhvatila kolektivna histerija. Gradom kruže bijeli kombiji, šaputale su. Kruže oko škola i vrtića i otimaju djecu, odvode ih preko granice i prodaju negdje u bijelo roblje. Prepričavali su se slučajevi (pouzdani), navodile priče o očajnim roditeljima koji već mjesecima traže svoju odbjeglu djecu i čitava je ta paranoja očito nadišla okvire mojeg susjedstva pa su se u osnovnoj školi počeli organizirati izvanredni roditeljski sastanci sa ciljem smirivanja roditelja i utvrđivanja ratnog plana. Mi stvarno ne znamo gdje ste čuli te priče, ponavljale su drugarice redom roditeljima trećeg a, b, c i d, a roditelji su zborski ponavljali jednu-te-istu priču o zataškavanju, moćnicima, urotama i zlim Albancima koji otimaju njihovu djecu u bijelim neoznačenim kombijima. Možda slučajno, ali u to su se vrijeme Albanci u velikom broju počeli doseljavati i u moje susjedstvo (otvorili su slastičarnicu i kiosk koji je zimi prodavao pomfrit, a ljeti sladoled). Djeca nestaju, vapile su očajne majke koje su u mislima već na televiziji oplakivale svoju zauvijek izgubljenu djecu. A i mogli bi popraviti rasvjetu oko škole, dometali bi zabrinuti očevi. I tako čitavo jedno polugodište.
A onda je paranoja nekako jenjala. Majke su glave svoje dobrano zastrašene djece već napunile savjetima kao što su "ako ti neki neznanac ponudi bombon ili čokoladu, reci da nećeš i trči kući", "nemoj pričati s nepoznatim ljudima" i "kloni se Raifa i onih njegovih". Raif je inače bio suhonjav dečko za glavu viši od svih u razredu. I bio je sasvim pristojan, ali je imao tu nesreću da živi u "onom" dijelu moje ulice u koji su voda i kanalizacija stigli tek početkom devedesetih. A to je značilo da, po poretku stvari, spada dolje (iako ni ono gore nije bilo bogznakako visoko).
I tog se proljeća činilo da se sve vraća na staro - majke bi nas i dalje dozivale s balkona, a očevi bi patrolirali susjedstvom svakih sat vremena, negdje do Dnevnika. A onda se ukazala mnogo stvarnija opasnost - prvi manijak u poznatoj povijesti moje ulice. Kada se prvi dan ukazao - baš oko Dnevnika - uspio je zastrašiti samo susjedu Miržić, staro čangrizalo s prizemlja za koje su (iako potiho) i njezina kćer i njezina snaha koje su obje živjele s njom govorile da životinje ne voli skoro koliko ni ljude. Stara se Miržićka (kojoj smo jednom ubacili štakora u sandučić) toliko uplašila da je ostala bez daha - bu je kolpalo, vrištala je njezina kćer. Kad je stara konačno došla do daha, objasnila je kćeri da "zove miliciju" jer da ju je "manijak napal". Milicija je došla, točnije milicajci su svratili Miržićki na čašicu razgovora dok su išli kolegi koji kat iznad.
- A kaj vam je napravil?, pitao je onaj niži, koji je živio pored škole.
- Čujte, rastvoril je onaj mantil i pokazal mi je svoju mušku stvar!
Milicajci su se pogledali.
- Pa jel vam kaj napravil?
- Nije, al mi je zamahal s tim pred nosom! Skoro me herc strefil!
- I, bude kaj od toga, interesirala se snaha.
- Čujte, a kak? Sve kaj ste nam rekli je da je imal baloner. Sivi baloner, ne? To vam sad nosi pol Zagreba.
Milicajci su lagano namjestili kape, uljudno se pozdravili i otišli.
Mir je trajao nekih pet-šest dana. Onda je "svojom muškom stvari" zamahnuo na pozdrav susjedi Tonžić s broja 60, koja se baš vraćala s posla natovarena vrećicama. Susjeda Tonžić je inače matematičarka pa kad je ona kasnije istim onim milicajcima objasnila da je "njegova znate, muška stvar" bila veličine ruke od vrha prstiju do malo ispod lakta, svi su to uzeli kao gotovu činjenicu.
- Do lakta, zamisli, šaputale su žene u kuhinji moje majke. Zastrašujuće, mislili smo mi.
Tonžićka je opis dopunila "mršavim nogama", a susjeda Marička s broja 58, koja je stradala koji dan kasnije, bila je sigurna da ima smeđu kosu.
U sljedećih mjesec dana manijak u baloneru s "onom muškom stvari" velikom kao pola ruke, ukazao se polovici žena u susjedstvu. Imao je jednostavnu taktiku - čekaj, otvori baloner i bježi koliko te noge nose. Pronio se glas da se pokazao i nekim studenticama na Proleterskima, ali to je bila samo glasina.
- Moramo nešto napraviti, moramo zaštititi djecu, ponovno su počele mantrati žene. Milicija, unatoč opetovanim pozivima, nije uspijevala uvesti reda. I kad već činilo da našem susjedstvu prijeti opće rasulo i kaos (šokre s trećeg kata, ulaz 62, je čak navodno posudio lovačku pušku od šogora), manijak je napravio kardinalnu pogrešku - triput se ukazao Dragici, vječnoj usidjelici s broja 62.
Prvi put je Dragica mislila - ajde, nek sam i ja to vidjela.
Drugi je put dobrano promotrila "njegovu mušku stvar" i zaključila da "Tonžićka dugo nije dobila, ak me kužiš, ne, jer to nije ni blizu ruci do lakta".
A treći je put zaključila da je strpljenju došao kraj.
Dragica je imala odličan pogled na barake koje su na ugao naše ulice postavljene malo prije početka manijakovog ukazivanja. Dragica je imala puno slobodnog vremena, tanak san i mrežu obavještajaca po čitavom susjedstvu, a bome i nekoliko okolnih. A i Dragica je rođena u ovoj ulici i poznaje je kao svoj džep. Pa je Dragica odlučila čekati. I tako se jedne večeri manijak ponovno ukazao iza žbuna, u dnu moje ulice. Kada je začula ženski vrisak, nakon čega je uslijedila paljba psovki, Dragica je izjurila kao metak na balkon. Ali - manijak je već utekao i to u smjeru gradilišta. Očajna je Dragica odlučila provjeriti. Došla je do baraka i već se spremala vratiti kući, kad se iz jedne od njih ukazao noćni čuvar. Zadovoljno je pušio. Bilo je ljeto, i čuvar je nosio gornji dio uniforme i kratke hlače. Dragica je bacila jedan pogled na njegove mršave noge i odmah joj je sve bilo jasno.
Aha! Ti si taj, znači - vrisnula je Dragica na čuvara (inače imenom Pepi). I sve joj se spojilo, i to što ga je uvijek viđala na ulici nakon napada, i to što bi ga s balkona vidjela kako šetka oko svoje barake, umjesto da kao svi pošteni čuvari ovog svijeta sluša utakmicu na tranzistoru... I naravno, te noge, to je jedinstveno.
Dragica je kasnije tvrdila da ga je nekakvom letvom naprašila po leđima, ali susjede iz ulaza broj 62 još su mjesecima šaputale kako je Pepi često svraćao u Dragičin prazan krevet. A mogao je to biti i neki od onih milicajaca, tko će ga znati.
I tako je Dragica postala junakinja naše ulice i prometnula se u osobu koju se uvijek zvalo u trenucima krize. Dragica se koju godinu kasnije istaknula i u hvatanju kradljivca dvaju BMX-ova te u otkrivanju srbočetničkih uporišta u našoj ulici. Dodatni joj je kredibilitet davala činjenica da "radi u Palači pravde", što je u mojem susjedstvu, u koje su milicioneri svraćali samo na rakijicu kod kolege, bilo važnije od samog šefa SUP-a.
Tek sam godinama kasnije naučila cijeniti finu ironiju činjenice da je Dragica skrivala činjenicu da u toj slavnoj Palači pravde, koja joj je priskrbila obožavanje i bezuvjetno povjerenje, radi kao zapisničarka. Kada je istina konačno izašla na vidjelo, Dragica je već imala status posljednjeg pravog akcijskog heroja.
|
- 00:30 -
Komentiraj (27) -
Printaj -
#
06.11.2006., ponedjeljak
mate
Jedna od prvih uvreda, baš opakih, ružnih uvreda, uvreda smišljenih da te polome, potrgaju, da te natjeraju da upotrijebiš šake - dakle, jedna od prvih tih i takvih uvreda koje sam čula u životu glasila je "Mama ti se jebe s poštarom". Dječak kome je bila upućena (a razumijevanja radi, svi smo bili djeca), problijedio je i pozelenio u licu, čvrsto stisnuo šake i kroz zube promrmljao, "Ponovi to ako se usudiš". I ponovno je sijevnula ta prljava, ružna uvreda, protisnuta kroz izbečene zube i slinu 10-godišnjaka koji ni sami ne razumiju što govore, nego to, eto, ponavljaju jer očito nanosi dovoljno štete. I poletjele su šake, čak je i krvi bilo, i mali je 10-godišnjak obranio čast svoje - pa, recimo to nepažljive majke, sa čijim je burnim ljubavnim životom bilo upoznato cijelo susjedstvo.
A susjedstvo o kojem je riječ omeđeno je velikim prometnicama: Proleterskih brigada na sjeveru, autoput bratstva i jedinstva na jugu, a između tisuću vrbika, razbacanih nepravilno po tom zamišljenom četverokutu ulica mog djetinjstva. Tih osamdesetih to je susjedstvo polugubitnika. Većina koja je tada živjela ondje nekako je zapela između svjetova - ni sirotinja, ni bogataši, ni uspješni ni izgubljeni, ni obrazovani, ni pametni... Žene su uglavnom kod kuće. Ili, ako nisu domaćice, onda imaju dovoljno sitne djece koja se, eto, vole razbolijevati, pa su kod kuće. U čitavom kvartu postoje dva kafića - kave se piju i satima ispijaju u stanovima, u malim, hladnim kuhinjicama s pločicama, betonom ili linoleumom na podu. Žene razmjenjuju iskustva o ništarijama za koje su se udale: Susjeda s broja 62 udana je za muškarca koji je od prvog dana braka vara. "Povremeno joj pošaljem i malog, neka uživa ako misli da sam se ja usrećila", govori ona mojoj majci dok ispija tursku kavu u našoj kuhinji. Susjeda iz ulaza 60 ima dvoje djece, jedno drugome do uha, i 20 godina i svekrvu koja je ne pušta iz vida. Muž joj je građevinac. Stalno se smiju, ali ona povremeno kasno navečer zove moju mamu i govori joj da želi otići. Susjeda s drugog kata ima muža na privremenom radu u inozemstvu. Svi znaju već godinama da su se razveli i da ima drugu ženu Tamo Tamo Daleko, ali ona to ne priznaje. Svima priča da je još lud za njom, da joj kupuje bunde i nakit, i da će se uskoro vratiti kući. Susjeda s broja 58 ima 4 kćeri i malog sina. Udana je za mlicionera, običnog, u uniformi. Bračni par sa četvrtog kata ima dvije mršave kćeri. Oboje su ispijeni, oboje je već dobrano načelo piće. "On ima zlatne ruke", negoduje moja majka. "A ona je duša od žene", govori uglas zbor žena. Žamore po ulazima, glasine se šire niz telefonske žice, do sljedećeg poziva na kavu, na sljedećem katu, kod sljedeće susjede... Ručak je poludovršen na štednjaku kada muževi dolaze kućama, u kojima ih dočekuju ljutite žene.
Ljeti muškarci stoje vani, pod šljivom, kartaju belu, igraju šah ili samo puše. Ljeti se majke deru s prozora, dozivaju djecu, potomstvo tih ništarija koje dane provode ispred televizora. "Ruuučak", viču, jedna po jedna. "Gdje ste?"
Poštar Mate ima možda 30. Ima jedno oko plavo, a drugo smeđe i nešto mu nije u redu s rukom. On je ophodnja našeg susjedstva. Nekima, posebno dragima, dostavlja poštu osobno. Široko se smiješi dok zvoni na vrata. Kako ste gospođo, što muž vam radi, pa svratit ću na kavicu, samo hohoho, pazite da nas tko ne vidi, hahaha, znate što se priča, ma nemojte... Naš je poštar bio dobrodošao u svaki dom - muževa nije bilo, a ionako ih više nije bilo briga za njihove namrštene žene koje su se kao sjenke povlačile od kave do kave, od susjede do susjede. Malo je trebalo prije nego se počelo šuškati: netko je primijetio poštara Matu kako je ušao u stan na drugom katu i, pazite moliću, nije izišao čak sat i 45 minuta! Hej, znate koliko je to vremena? Više nego dovoljno, ako me razumijete. Čini se da se prilično zagrijao za susjedu s broja 60. Ona mlada, neiživljena, očajna, nevoljena. On mlad, u naponu snage. Slušali smo, kao djeca, kako majka savjetuje svoju susjedu, prijateljicu i govori joj da ne ostavlja muža "zbog malo... znaš čega..." Došla je zima i odjednom je u novinama izašla osmrtnica, Matina. Ubio se, saznalo se. Zašto, nitko nije znao.
Kasnije su radoznalice na sprovodu zbrajale žene iz susjedstva. Koja se pojavila, koja je nosila crninu, a koja plakala. Mate je, mora mu se priznati, ljubovao s podosta njih, ako su sastavljeni popisi točni.
Koju godinu kasnije, rat je došao i prošao. Više nitko nije išao susjedima na kavu. Onaj koji je varao ženu konačno se smirio. Mlada susjeda više nije tako mlada - ostavila je muža građevinca i udala se za noćnog čuvara. Par sa četvrtog kata ima iznenađujuće lijepe i drage kćeri. Milicionera je žena isprašila na cestu. Otišao je, nakrcavši stvari u svoj stari stojadin. Neki su odselili. Neki su doselili. Danas je, kako čujem, to resor jednog čudnog, izbrijanog poštara. "Nema ti do našeg Mate", govori susjeda s drugog kata. "Kako je, teta?", pitam je, vječno pristojna. "Dobro je, dobro, uskoro mi dolazi muž pa sređujem po kući malo", govori ona i počinje priču o bundama, zlatu i nakitu, o tome kako je zove i kako su zaljubljeni... Baš kao prvog dana. "Ma znaš", obraća mi se zavjerenički, "lako za Matu, ali koliko ih je Džo mesar, sjećaš se njega, onako jači, brkat, koliko ih je on okrenuo..."
|
- 00:35 -
Komentiraj (24) -
Printaj -
#
02.11.2006., četvrtak
i vi što maštate o sreći...
Ogledalo, ogledalce...
Ali u bajci pred ogledalom stoji kraljica.
U stvarnosti pred ogledalom stoji samo ona.
Ogledalo, ogledalce...
Podiže kosu. Muškarci više vole plavuše, kažu. Lice će ti izgledati nježnije, uvjeravala ju je frizerka pa je pristala svoju mišje sivu kosu obojati u plavo. Pušta kosu da joj pada preko vrata. Razbacuje je. Skida naočale i polako ih stavlja na umivaonik. Svlači sa sebe odjeću. Uredno je slaže na ormarić - mora biti reda, govori si. Pogled na njezin lik u ogledalu - bijelo donje rublje, meko i pamučno. Ugodno. Svlači sve sa sebe. Ostao je još samo ruž, crveni ruž na njezinim usnama.
Za koga se uopće uredila?
Kritički promatra lik u ogledalu. Duga kosa, plava. Plave oči istaknutih trepavica. Četvrtasto, pomalo grubo lice, izraženih jagodica. Srećom, stvar spašavaju pune usne - to bi trebalo biti senzualno. Gleda dalje. Grudi - da li je u redu da ih nazove sisama? Ne, to je previše sirovo. Vulgarno. Grudi su oble, meke, bijele. Mekan, okrugao trbuh. Trbuščić. Prćasta stražnjica, duge noge. Rukama hvata svoje grudi. Mijesi ih, zamišlja da to on radi. Spušta prste na trbuh, gotovo bojažljivo dotiče rukom ono mjesto ispod ruba gaćica. Ni u svojoj glavi ne usuđuje se to imenovati, to meko i vlažno mjesto, tu - pičku. Ne usuđuje se spustiti ruke. A i da ih spusti - što onda? Što onda radiš s rukama?
Razmišlja - on će doći. Pozvala ga je k sebi, on sigurno zna zašto. Mora znati. Kad te žena pozove k sebi, neke se stvari podrazumijevaju. On će - budući da je muškarac - preuzeti stvar u svoje ruke. Njezino je samo da kaže - da. On je lovac, ona je dama, dakle lovina.
Nema tu mjesta vulgarnostima.
Namješta frizuru. Popravlja šminku. Odjenula je laganu haljinu, prethodno isprobavši može li se svući jednim potezom ruke. Donje rublje je i dalje meko i udobno.
Nanosi crveni ruž. Ističe maskarom oči.
Namješta svjetla u stanu. Ah, da, glazba. Mirisne svijeće. Jastučići poravnati na kauču.
On dolazi. Sjeda na kauč nemarno, ne obraćajući pažnju na njezine pomno složene jastučiće. Ona osjeća miris dima i alkohola. Možda ovo i nije baš najbolja ideja, razmišlja. Da li da ga zamolim da ode?
On traži piće, ona donosi. Ispričava se, ima samo sok, ipak je bilo 3 ujjutro kad joj je javio da dolazi, nijie uspjela... On je prekida u pola rečenice. Daj, dođi, govori joj. Dođi ovamo, tapše rukom kauč. Njen kauč.
Nesigurna, kreće prema njemu. On je grabi za stražnjicu, gura ruku ispod njezine haljine. Zbunjena je. To nekako nije trebalo ići tako, razmišlja dok joj on trga gaćice i zadiže haljinu.
Dobro, jesi li to željela, pita se ona dok se on grubo, pijano, zabija u nju. Pa jesam, odgovara nepomična, razdrljena lutka na kauču, ispružena ispod raščupanog, znojnog muškarca čija se gola stražnjica pomiče gore-dolje u sve bržem i bržem ritmu. Samo sam mislila da će stvari biti nekako - drugačije. Da će on biti nekako drugačiji. Da neće biti pripit i da neće bazditi po alkoholu i cigaretama. Da će prvo pristojno razgovarati. Glupačo, pristojni razgovori se ne obavljaju u 3 ujutro, govori joj glas iz glave. Htjela si to, i to si dobila.
Iznenada on staje. Oslanja se laktom o naslon kauča - gleda je.
Čuj, govori joj, ovo nije baš... Jesi ti u redu?
Malo mi je neobično razgovarati dok je tvoj... tvoje... dok je tvoj penis tu u... mislim...
Moj penis?, smije se on. Odmiče se od nje polako i zakopčava.
Pali cigaretu.
Prilično bezobrazno, misli ona - pa nije ni pitao smije li.
On puši, i smije se. Gleda ju i smije se.
Čuj stara, smije se on sve izravnije - smije se NJOJ i polako ustaje - očito me nisi zvala zbog seksa, je li tako?
Ona se crveni.
Sjedi sklupčana na podu kupaone. Raščupana, crvenog ruža razmazanog po obrazima. Haljina je poderana. On je davno otišao. Uskoro će svanuti. Je li to željela? Da sjedi na podu svoje kupaone i briše sa sebe njegove tragove? Je li znala da će se to dogoditi? Ništa se nije dogodilo, ponavlja u sebi. Ništa se nije dogodilo. Baš ništa.
Ujutro će ustati. Odjenut će se za posao, počešljati, našminkati. Stavit će svoje naočale. Obući će dugu košulju, s dugim rukavima. Nasmiješit će se ogledalu. Namjestit će osmijeh i izaći iz stana. I ništa se nije dogodilo, dan kao i svaki drugi.
|
- 22:35 -
Komentiraj (22) -
Printaj -
#
|
