Mogla je to biti 1985., nisam najsigurnija više, kad je sve majke iz moje ulice uhvatila kolektivna histerija. Gradom kruže bijeli kombiji, šaputale su. Kruže oko škola i vrtića i otimaju djecu, odvode ih preko granice i prodaju negdje u bijelo roblje. Prepričavali su se slučajevi (pouzdani), navodile priče o očajnim roditeljima koji već mjesecima traže svoju odbjeglu djecu i čitava je ta paranoja očito nadišla okvire mojeg susjedstva pa su se u osnovnoj školi počeli organizirati izvanredni roditeljski sastanci sa ciljem smirivanja roditelja i utvrđivanja ratnog plana. Mi stvarno ne znamo gdje ste čuli te priče, ponavljale su drugarice redom roditeljima trećeg a, b, c i d, a roditelji su zborski ponavljali jednu-te-istu priču o zataškavanju, moćnicima, urotama i zlim Albancima koji otimaju njihovu djecu u bijelim neoznačenim kombijima. Možda slučajno, ali u to su se vrijeme Albanci u velikom broju počeli doseljavati i u moje susjedstvo (otvorili su slastičarnicu i kiosk koji je zimi prodavao pomfrit, a ljeti sladoled). Djeca nestaju, vapile su očajne majke koje su u mislima već na televiziji oplakivale svoju zauvijek izgubljenu djecu. A i mogli bi popraviti rasvjetu oko škole, dometali bi zabrinuti očevi. I tako čitavo jedno polugodište.
A onda je paranoja nekako jenjala. Majke su glave svoje dobrano zastrašene djece već napunile savjetima kao što su "ako ti neki neznanac ponudi bombon ili čokoladu, reci da nećeš i trči kući", "nemoj pričati s nepoznatim ljudima" i "kloni se Raifa i onih njegovih". Raif je inače bio suhonjav dečko za glavu viši od svih u razredu. I bio je sasvim pristojan, ali je imao tu nesreću da živi u "onom" dijelu moje ulice u koji su voda i kanalizacija stigli tek početkom devedesetih. A to je značilo da, po poretku stvari, spada dolje (iako ni ono gore nije bilo bogznakako visoko).
I tog se proljeća činilo da se sve vraća na staro - majke bi nas i dalje dozivale s balkona, a očevi bi patrolirali susjedstvom svakih sat vremena, negdje do Dnevnika. A onda se ukazala mnogo stvarnija opasnost - prvi manijak u poznatoj povijesti moje ulice. Kada se prvi dan ukazao - baš oko Dnevnika - uspio je zastrašiti samo susjedu Miržić, staro čangrizalo s prizemlja za koje su (iako potiho) i njezina kćer i njezina snaha koje su obje živjele s njom govorile da životinje ne voli skoro koliko ni ljude. Stara se Miržićka (kojoj smo jednom ubacili štakora u sandučić) toliko uplašila da je ostala bez daha - bu je kolpalo, vrištala je njezina kćer. Kad je stara konačno došla do daha, objasnila je kćeri da "zove miliciju" jer da ju je "manijak napal". Milicija je došla, točnije milicajci su svratili Miržićki na čašicu razgovora dok su išli kolegi koji kat iznad.
- A kaj vam je napravil?, pitao je onaj niži, koji je živio pored škole.
- Čujte, rastvoril je onaj mantil i pokazal mi je svoju mušku stvar!
Milicajci su se pogledali.
- Pa jel vam kaj napravil?
- Nije, al mi je zamahal s tim pred nosom! Skoro me herc strefil!
- I, bude kaj od toga, interesirala se snaha.
- Čujte, a kak? Sve kaj ste nam rekli je da je imal baloner. Sivi baloner, ne? To vam sad nosi pol Zagreba.
Milicajci su lagano namjestili kape, uljudno se pozdravili i otišli.
Mir je trajao nekih pet-šest dana. Onda je "svojom muškom stvari" zamahnuo na pozdrav susjedi Tonžić s broja 60, koja se baš vraćala s posla natovarena vrećicama. Susjeda Tonžić je inače matematičarka pa kad je ona kasnije istim onim milicajcima objasnila da je "njegova znate, muška stvar" bila veličine ruke od vrha prstiju do malo ispod lakta, svi su to uzeli kao gotovu činjenicu.
- Do lakta, zamisli, šaputale su žene u kuhinji moje majke. Zastrašujuće, mislili smo mi.
Tonžićka je opis dopunila "mršavim nogama", a susjeda Marička s broja 58, koja je stradala koji dan kasnije, bila je sigurna da ima smeđu kosu.
U sljedećih mjesec dana manijak u baloneru s "onom muškom stvari" velikom kao pola ruke, ukazao se polovici žena u susjedstvu. Imao je jednostavnu taktiku - čekaj, otvori baloner i bježi koliko te noge nose. Pronio se glas da se pokazao i nekim studenticama na Proleterskima, ali to je bila samo glasina.
- Moramo nešto napraviti, moramo zaštititi djecu, ponovno su počele mantrati žene. Milicija, unatoč opetovanim pozivima, nije uspijevala uvesti reda. I kad već činilo da našem susjedstvu prijeti opće rasulo i kaos (šokre s trećeg kata, ulaz 62, je čak navodno posudio lovačku pušku od šogora), manijak je napravio kardinalnu pogrešku - triput se ukazao Dragici, vječnoj usidjelici s broja 62.
Prvi put je Dragica mislila - ajde, nek sam i ja to vidjela.
Drugi je put dobrano promotrila "njegovu mušku stvar" i zaključila da "Tonžićka dugo nije dobila, ak me kužiš, ne, jer to nije ni blizu ruci do lakta".
A treći je put zaključila da je strpljenju došao kraj.
Dragica je imala odličan pogled na barake koje su na ugao naše ulice postavljene malo prije početka manijakovog ukazivanja. Dragica je imala puno slobodnog vremena, tanak san i mrežu obavještajaca po čitavom susjedstvu, a bome i nekoliko okolnih. A i Dragica je rođena u ovoj ulici i poznaje je kao svoj džep. Pa je Dragica odlučila čekati. I tako se jedne večeri manijak ponovno ukazao iza žbuna, u dnu moje ulice. Kada je začula ženski vrisak, nakon čega je uslijedila paljba psovki, Dragica je izjurila kao metak na balkon. Ali - manijak je već utekao i to u smjeru gradilišta. Očajna je Dragica odlučila provjeriti. Došla je do baraka i već se spremala vratiti kući, kad se iz jedne od njih ukazao noćni čuvar. Zadovoljno je pušio. Bilo je ljeto, i čuvar je nosio gornji dio uniforme i kratke hlače. Dragica je bacila jedan pogled na njegove mršave noge i odmah joj je sve bilo jasno.
Aha! Ti si taj, znači - vrisnula je Dragica na čuvara (inače imenom Pepi). I sve joj se spojilo, i to što ga je uvijek viđala na ulici nakon napada, i to što bi ga s balkona vidjela kako šetka oko svoje barake, umjesto da kao svi pošteni čuvari ovog svijeta sluša utakmicu na tranzistoru... I naravno, te noge, to je jedinstveno.
Dragica je kasnije tvrdila da ga je nekakvom letvom naprašila po leđima, ali susjede iz ulaza broj 62 još su mjesecima šaputale kako je Pepi često svraćao u Dragičin prazan krevet. A mogao je to biti i neki od onih milicajaca, tko će ga znati.
I tako je Dragica postala junakinja naše ulice i prometnula se u osobu koju se uvijek zvalo u trenucima krize. Dragica se koju godinu kasnije istaknula i u hvatanju kradljivca dvaju BMX-ova te u otkrivanju srbočetničkih uporišta u našoj ulici. Dodatni joj je kredibilitet davala činjenica da "radi u Palači pravde", što je u mojem susjedstvu, u koje su milicioneri svraćali samo na rakijicu kod kolege, bilo važnije od samog šefa SUP-a.
Tek sam godinama kasnije naučila cijeniti finu ironiju činjenice da je Dragica skrivala činjenicu da u toj slavnoj Palači pravde, koja joj je priskrbila obožavanje i bezuvjetno povjerenje, radi kao zapisničarka. Kada je istina konačno izašla na vidjelo, Dragica je već imala status posljednjeg pravog akcijskog heroja.
Post je objavljen 11.11.2006. u 00:30 sati.